Konstruiranje identiteta kroz obiteljski arhiv / Arhont obiteljskog naslijeđa

Otkud potreba da gradimo identitete pokušajem rekonstrukcije obiteljske povijesti? Što je to u prošlosti toliko čvrsto da bismo se mogli na to osloniti u pokušaju definiranja vlastitog postojanja? Tražimo li objašnjenje? Razloge? Opravdanje? Ili jednostavno niječemo vlastitu trenutačnost nastojeći se uglaviti u neku vrstu imaginarnog kontinuuma? I gdje je točno to mjesto na kojem završava činjenica, a počinje konstrukcija?

Prikupljanje je esencijalna ljudska potreba, ono je prvi stupanj očuvanja, često nesvjestan i automatski, pogotovo kada se radi o obiteljskim stvarima, predmetima od emotivnog značaja. Arhiviranje, kao idući logičan korak, pak nije ništa drugo doli unošenje reda u vlastita, kao i sjećanja prethodnika. Metode pritom mogu biti različite, manje ili više razrađene, razlozi manje ili više opravdani, no rezultat je uvijek u konačnici sustav, koji omogućava definiciju. Osobnu. Društvenu. Političku.

U oba izložena ciklusa Jelena Blagović upravo uspostavlja odnos s prošlim, s ciljem definiranja sadašnjeg. Sebe. Stvara svoj arhiv, ne organizacijom na osnovu priznatih i unutar različitih institucija već provjerenih postupaka, već estetizacijom u mediju fotografije. Te su fotografije rezultat dugotrajnog procesa, pregledavanja, razgovora slučajnih nalaza, zbližavanja, i, kroz čitavo vrijeme, intimnog suočavanja. Što njezin arhiv ni u kom slučaju ne čini manje legitimnim. Ili pak možda manje (ili više) točnim.

U ciklusu, koji naziva Obiteljsko srebro i tako samim naslovom naglašava važnost naslijeđa i nasljeđivanja, snima obiteljske fotografije, albume, dopisnice, knjige, novac,… aranžirane u ladice antikne komode. U osobnom smislu, radi se, kako sama kaže, o „obiteljskom kamenu temeljcu, memorabilijama“ prenošenim s generacije na generaciju. Promatrač međutim ponuđene, naoko slučajne, međutim s estetskog, kao i sadržajnog stanovišta vrlo promišljene arhive, promatra kao svjedoke građanskog života, kao dokumente jasno definiranog kulturnog kruga, koji je opstojao kroz više od stotinu godina. Privatni arhiv tako ujedno postaje i općim dokumentom jednog vremena.

Drugi ciklus, nazvan Prije mene, znatno je osobniji po svojoj naravi. Radi se o fotografijama ljubavnih pisama, koja je autoričina majka primala od puberteta do prvih godina poznanstva sa svojim suprugom, autoričinim ocem. Tako Jelena uspostavlja relaciju prema vremenu, ali i emocijama koje su joj neposredno prethodile. Snima ih s jednakom pažnjom, s kojom su bila pisana, očekivana i čitana, poštujući povjerenje, koje joj je majka ukazala podijelivši s njom svoju intimu. Sadržaj pisama ostaje sakriven, dok njihova fotografska interpretacija ne samo da naznačuje intimnu korespondenciju, već i govori o suptilnom odnosu majke i kćeri. Pažljivo promišljenim osvjetljavanjem, Jelena promatraču omogućuje da na fotografijama prepozna pokoju riječ iz pisama…naše, čekati, izgubio, ljubav, život,… i tako naslućuje njihov sadržaj, zatim pečate s datumima i oznakama toponima kao male putokaze, koji bezvremensku emociju definiraju vremenom i mjestom.

Ne treba zaboraviti da je arhiv bilo koje vrste, a posebice onaj obiteljski, prvenstveno posljedica neselektivnog prikupljanja. Dok je njegova prezentacija rezultat određene odluke i uvijek samo jedna od mogućih varijanti. Referent ovih fotografija Jelene Blagović jest materijalan i opipljiv, ali njihov glavni sadržaj oblikovan je osobnim iskustvom i sjećanjima autorice, njezinim željama, emotivnim inventarom i pokušajem vlastitog prepoznavanja unutar obiteljske priče. Što Jelenu čini pravim arhontom¹ obiteljskog naslijeđa.

¹Iz riječi arhiv – od grčkog arkheion, prvobitno kuća, dom, adresa, boravište viših magistrata, arhonata, onih koji zapovijedaju, prema: Derrida, Jacques. Archive Fever, str.2

This post is also available in: English