Kontemplacija raspada Areka Nizińskog
Osvrt na izložbu “Kontemplacije raspada” poljskog umjetnika Areka Nizińskog piše Ela Junaković. Izložbu je bilo moguće pogledati u Galerii Modulor Centra za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1) od 16. siječnja do 9. veljače 2024.
Fotografija preuzeta s Facebook stranice Galerije Modulor
Kad danas promatramo vrlo popularne i većini poznate slike Caspara Davida Friedricha, scene prikazane na njima mogu djelovati poznato. Iako predočuju pejzaže i prizore iz davnog 18. stoljeća, gotičke ruine su, kao najpopularniji motiv romantičarskog slikarstva, postale dijelom zajedničke povijesti, čija se važnost prenosi generacijama gledatelja. Fantastično dočarane, melankolične i maglovite scene na kojima se naziru ruševna arhitektonska zdanja (zamišljena ili stvarna, ostaje pitanje), kao i sitne ljudske figure, naglašavaju romantičarski odnos čovjeka s ostatkom svijeta. Bolje rečeno, naglašavaju nadmoć prirode nad čovjekom i onime što je napravio.
Fascinacija ruinama upućuje na kratkotrajnost ljudskog života, općenito ljudskog roda i njegove ostavštine u usporedbi s prirodom. U istom se 18. stoljeću također javlja ideja o namjernom i sustavnom očuvanju i zaštiti arhitekture. Pa ipak, znajući da priroda zasigurno igra ulogu u procesu propadanja građevina i arhitektonskih dobara, jednostavno je zaključiti da i čovjek u tome ima ulogu. Čovjek ne samo da odabire koristiti ili ne koristiti neku građevinu, nego i odabire želi li je očuvati, uložiti u njezinu obnovu i na koncu pridati joj značaj, bio on funkcionalni, estetski, povijesni… Znamo da propadanje i nepropadanje neke arhitekture svjedoči i o društvenom faktoru. Pa tako i danas, u gradovima gdje nema maglovitih šumskih pejzaža, lišenima „romantičarske nadmoći prirode“, postoje ruševine. U Zagrebu, jedan od primjera je bivša tvornica svile, tzv. Bubara na zagrebačkoj Trešnjevci, koja je tek nedavno u potpunosti srušena, nakon što je gotovo 40 godina egzistirala kao urbani ruševni objekt. Sama tvornica se doimala kao prava romantičarska slika – obrasla raznovrsnim samoniklim biljkama i bršljanom, bez prozorskih krila i krova, ispunjena tek prirodnim svjetlom.
Arek Niziński, poljski umjetnik koji boravi na rezidenciji u Zagrebu, početkom 2024. godine izložio je svoje radove na izložbi Kontemplacija raspada u Galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka. Niziński je, slično kao i romantičarski umjetnici i pjesnici, fasciniran ruinama novog urbanog razdoblja. Zagrebački Paromlin, (već spomenuta) Bubara, Brodogradilište Kraljevica, tvornički kompleks Gredelj, Haludovo u Malinskoj samo su neki od objekata koje je umjetnik predstavio u svojim radovima. Većina ovih objekata bili su značajni zbog mnogo razloga. Na primjer, Haludovo (nekadašnji hotelski kompleks na Jadranu koji je projektirao Boris Magaš) bio je važan ne samo zbog luksuza i prestiža kojim je odisao, već i kao povijesnoumjetnički arhitektonski projekt. Neki su, pak, bili od velikog industrijskog značaja u Jugoslaviji, dok danas od te industrije gotovo ništa nije ostalo. Ostali objekti, koje umjetnik dokumentira, imaju vlastiti čar i značaj, koji nije samo sentimentalnog, već i ambijentalnog tipa, kao što su kamene kuće u Dalmaciji. Uz neke fotografije objekata autor je priložio i kratke tekstove, koji donose podatke o povijesti građevine, planovima za njezino uređenje ili vlastite dojmove. „Svake godine boja je na žaluzinama sve bljeđa, trava sve viša.“, zapis je uz fotografiju kamene kuće na Jadranu. Ogromna je količina zaboravljenih građevina, ali ono što je bitno naglasiti je da one nikad nisu „samo građevine“, nego su i industrije, radna mjesta i nečiji domovi. Njihovo očuvanje je zbog toga na više razina društveno značajno i korisno.
Umjetnik se u svojim radovima koristi posebnom tehnikom fotografije. Sam proces je demonstriran i na izložbi u obliku videa. Riječ je o pinhole fotografiji, nastaloj bez upotrebe leće i objektiva na principu camere obscure, preteče današnjeg fotoaparata. Camera obscura je jednostavan predmet – kutija s malim otvorom kroz koji ulazi svjetlost. Zbog zakona optike, svjetlosne zrake formiraju sliku na unutrašnjost kutije, koja se projicira na fotografski papir osjetljiv na svjetlost. Vrsta pinhole fotografije kojom se bavi Arek Niziński je solarografija, koju karakterizira duga ekspozicija i čija je specifičnost da (prividno) bilježi kretanje Sunca. Takvom tehnikom nastaju izuzetni magični efekti na fotografijama. Bijele linije ili one u boji predstavljaju „kretanje“ Sunca, popraćeno neobičnim kolorističkim efektima. Tehnika duge ekspozicije je zanimljiv odabir, jer se njome ustvari ne može snimiti prolaznike (makar su oni bili na pojedinim lokacijama) ni bilo kakva kratkotrajna kretanja, već isključivo statične objekte i svjetlosne efekte. Autor gotovo na filmski način prikazuje prostor u kojem je jedino kretanje ono Sunca i njegove svjetlosti. Tako je vrijeme sažeto unutar fotografije, pri čemu s jedne strane govorimo o vremenu ekspozicije (sam čin fotografiranja može trajati i do godinu dana), a s druge i o (prirodnom) procesu raspadanja fotografiranih objekata. S obzirom na to da su neki od objekata zanemareni više desetljeća, oni simboliziraju vrijeme unutar kojeg ih prirodni procesi mijenjaju.
Fotografiju često tumačimo kao zamrzavanje jednog trenutka pomoću leće fotoaparata. Tehnika koju primjenjuje Arek Niziński dokaz je da fotografija ne mora nužno biti rezultat trenutka. Umjetnikove solarografije su vrsta statičnog dokumentarca, njima je zahvaćen dug period vremena koji uz ostalo svjedoči o građevinama prepuštenima propadanju. Solarografija i slični oblici snimanja fotografije bez fotoaparata danas nisu česti. Unatoč tome, takav vid fotografije je zanimljiv ne samo zbog samog procesa izrade, već i zbog nadrealnih efekata koji se njime mogu ostvariti. Takve tehnike imaju vrlo dugu povijest, od prve camere obscure (koja se koristila primarno kao alat, osobito u slikarstvu i arhitekturi, a ne kao fotoaparat) do rayographa nadrealista. Iako nije riječ o najpopularnijem obliku snimanja, Niziński oživljava pinhole fotografiju. Osim toga, serijom Kontemplacija raspada napuštenim prostorima daje novi život. Devastirani objekti koje je zabilježio na ovaj način nisu ni korišteni ni očuvani, a često ih ljudi ne zapažaju, no on im na ovaj način pruža novu svrhu – onu umjetničkog motiva. Iako će možda i ostati zaboravljeni, kroz umjetnikove radove barem na neki način bivaju očuvanima, slično kao i gotičke ruševine romantičarskog razdoblja.
Ela Junaković