Ljepota i tuga tuđe svakodnevice.
12. 01. 2023.
O izložbi Borisa Cvjetanovića Društvo piše Nataša Matijević. Izložba je održana u Institutu za suvremenu umjetnost od 23. studenog do 17. prosinca 2022.
Naočigled skriven, ali ljubiteljima umjetnosti itekako poznat, Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu svoje je bijele zidove obasjane sjenama Umjetničkog paviljona i Trga kralja Tomislava ispunio fotografijama poznatog hrvatskog umjetnika i fotografa, Borisa Cvjetanovića. S već četrdeset godina iskustva, raznim projektima i publikacijama pod svojim krilom, Boris Cvjetanović još jednom dokazuje kako originalnost i snaga vjere u sebe i svoje ideje rađaju radove koji svima mogu dati djelić uvida u tuđi život, tuđu sreću i nesreću, tuđu realnost.
Rođen 1953. godine u Zagrebu, Boris Cvjetanović je od svojih umjetničkih početaka bio posvećen ljudima i njihovoj egzistenciji u društvu, promatrajući kako međusobno funkcioniraju i mijenjaju svoje načine i ponašanja jedni u odnosu na druge. Naposlijetku je to dovelo do ljubavi prema fotografiji pa tako Cvjetanović nakon rada u Hrvatskom restauratorskom zavodu (1976. – 1984.) počinje djelovati kao fotograf, ostvarivši prvu samostalnu izložbu Erotski grafiti 1981. godine. Iste godine počinje objavljivati radove u Studentskom listu, čijim urednikom postaje šest godina kasnije, a svojim je fotografijama i doprinosom zavrijedio titulu jednog od vodećih protagonista razvoja omladinske, poznate i kao Poletove generacije fotografa. Postavom od četrdeset fotografija izložbe Društvo, Boris Cvjetanović publici predstavlja pet izvedenih serija nazvanih Bolnica, Ljetovanje, Mesnička 6, Radnici i Zatvor, kojima ne ostavlja ravnodušnima ni starije ni mlađe generacije, u jednima pobuđujući sjećanja na prošle dane koje su i sami slično proživjeli, dok drugima približava stvarnost svijeta u kojem su živjeli njihovi pretci. Za podrobniji uvid u svijet iza leće fotoaparata pripremljena je i monografija Boris Cvjetanović: Društvo s 11 serija fotografija, objavljena u nakladi umjetničke radionice PETIKAT, koja vodi na putovanje vremenom otkrivajući razne društvene situacije, aktere i priče.
Jedna od prvih serija koja izaziva pozornost stoji pod imenom Ljetovanje (1985. – 1995.). Izuzetno tople, ponegdje humoristične fotografije obitelji i zajedništva generiraju oko sebe privlačnu silu koja jednostavno zove na drugi pogled, potiče na razgovor i prisjećanje vlastite mladosti, koliko god ona bila daleko ili blizu. Ono što će mlađoj publici dati osjećaj putovanja u prošlost je neiskvarena jednostavnost života koji se prikazuje: stare kuće, drugačije odijevanje, nepostojanje tehnologije koja odvraća svaki djelić svjesnog uma prema bezumnom gledanju u prazno, jednostavnost zajedničkog postojanja kroz dubinsku povezanost. No kako to u životu biva, tako i na ovoj izložbi, nije sve uvijek bajno kako bismo to voljeli, zato treba oprezno ući u drugi dio postava. On se sastoji od mračnijeg dijela umjetnikova opusa u kojem se bavi državnim institucijama, kroz koje prikazuje grubu svakodnevicu ljudi osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća – od radnika, bolesnika, zatvorenika sve do vlastitih poznanika. Serija Zatvor (1999.) po prvi je put predstavljena u Hrvatskoj unatoč tome što je nastala prije više od 20 godina, ponajprije zbog odluke Borisa Cvjetanovića da zaštiti privatnost i identitete mladića koje je fotografirao u maloljetničkom zatvoru. Poštujući vlastiti etički kodeks na temelju kojega tuđi život i njegovu potencijalnu budućnost stavlja ispred svog rada i potencijalne hvale koju za njega može dobiti u tom trenutku, Cvjetanović pokazuje kako nečiji rad može izdržati test vremena i jednako relevantno prenijeti željeni osjećaj usmjeren poticanju subjektivnih emocija. Serije Bolnica (1985. – 1989.) i Radnici (1982. – 2002.) neodoljivo potiču na reevaluaciju vlastitog života u današnjici u kojoj živimo sa svim povlasticama koje nam je napredak modernog doba omogućio, od suvremene medicine i arhitekture bolnica do novih radnih pozicija i boljih uvjeta rada naspram onih prikazanih na fotografijama. Neki od glavnih aktera na snimkama djeluju uistinu sretni, unatoč okolnostima u kojima se nalaze, dok se na nekim licima očitava iscrpljenost i tuga. Što je u tim trenutcima bilo pravo, a što uprizoreno za fotografiju, nećemo nikada saznati, no u interpretaciji svačijeg oka se i krije čar ovog medija. Na ovoj izložbi najviše će nas psihički iscrpiti serija pod naizgled bezazlenim imenom Mesnička 6 (1983.) u kojoj Boris Cvjetanović fotografira jednu zagrebačku obitelj u njihovom domu u Mesničkoj ulici, prikazujući izuzetno siromaštvo u kojem žive. Crno-bijeli film kojim su ove, ali i ostale fotografije snimljene samo pridodaje težini svake bore urezane u umorna lica ljudi koji naoko žive samo kako bi preživjeli. Stari majka i otac odišu tugom kroz svaki svoj pogled, ali njihov sin Dragec u svojim čemernim očima posjeduje iskru nade koju umjetnik prenosi kao posljednji vapaj spasa, nastojeći ga prikazati onakvim kakav je stvarno bio: druželjubiv i komunikativan.
Vrijednost suvremene umjetnosti često se stavlja na kušnju, ponajviše s komentarima kako je nerazumljiva, kako poanta nije očigledna i kako je svatko može izvesti, ali fotografija je savršen primjer medija koji s nama bezvremenski razgovara i omogućuje objektivno „serviran“ pojam umjetnosti pri čemu je otvoren i za subjektivniju interpretaciju (ako je to ono što promatrač želi). Umjetnik poput Borisa Cvjetanovića, koji već dugi niz godina radi u području fotografije i približava se ljudima oko sebe, pokazuje koliko je važna uloga opažanja ljudskog ponašanja i hirovitih momenata u trenutku snimanja; umjetnik mora toliko dobro poznavati ljudsku prirodu i okolnosti okruženja u kojem se subjekt nalazi kako bi znao kada je pravi trenutak da se fotografija snimi i objavi. To je naposlijetku rezultiralo postavom izložbe koja nas dijelom uči i dijelom podsjeća kako se vremena i tradicije neprestano mijenjaju.
Nataša Matijević
Hvala autoru izložbe, Borisu Cvjetanoviću na ustupljenim fotografijama.
