Ljetna doza intimizma

Osvrt na izložbu Trojka fotografa Ivana Hrkaša otvorenu u Galeriji Miroslav Kraljević 7. rujna 2018. piše Ana Kutleša.

 

Zagrebačka Galerija Miroslav Kraljević novu je izložbenu sezonu otvorila najavljujući tematsku preokupaciju koja teško može biti primjerenija trenutku, kako u smislu tajminga tako i po svojoj durštvenoj relevantnosti. Turizam, programska odrednica galerije u 2019., ključna je privredna aktivnost deindustrijalizirane Hrvatske, stoga ne čudi da je medijski prostor od lipnja nadalje zagušen zbrajanjima ostvarenih noćenja i spekulacijama o podbačaju ili uspjehu. Tema ima i svoju vizualnu komponentu, a tu su, očekivano, slike tirkiznih plićina i modrih dubina te mladih, lijepih tijela na savršenim plažama, bez trunke smeća i gužve, ukratko bez svega onog što prosječnom smrtniku hoćeš-nećeš obilježi ljetovanje.

 

 

Izložba Trojka sarajevskog fotografa Ivana Hrkaša, otvorena u G-MK 7. rujna, u tom je smislu pravo osvježenje. Pred umjetnikovim objektivom nalaze se uobičajena, u svojoj nesavršenosti raznolika tijela (svih generacija) u istom takvom, neuljepšanom okolišu. Točna lokacija dana je u naslovu, kolokvijalnom nazivu jedne riječke plaže. Riječ je o gradu čiji je kraj sezone obilježio štrajk radnika u brodogradilištu kojeg sistemski nastoje ugasiti, kao i o gradu koji 2020. preuzima titulu Europske prijestolnice kulture. Ove dvije odrednice sasvim su dovoljne da se ugrubo ocrta situacija koju Rijeka dijeli sa Splitom, Pulom i drugim gradovima, a sažima se u gašenju industrije da bi se doslovno stvorilo više mjesta za turizam; u turizmu (izvan njega teško) svoje mjesto ima i kultura. Dio procesa komodifikacije prostora koji je pritom na djelu jest i privatizacija plaža, o čemu se iz ljeta u ljeto sve glasnije kritički progovara. Pristup moru i dokolica na njegovim obalama postaju rezerivrani za turiste koji su to platili, dok se za lokalno stanovništvo podrazumjeva da će si priuštiti odmor u nekoj egzotičnoj zemlji kad prođe sezona iznajmljivanja. Ta računica naravno isključuje većinu stanovništva koja od turizma ne zarađuje (dovoljno, ili uopće), pa je osuđena na borbu za mjesto na sve manje javno dostupnih kvadrata obale.

 

 

U takvoj konstelaciji, koju poziciju zauzimaju fotografije Ivana Hrkaša? Serija je nastala za vrijeme umjetnikove rezidencije u Rijeci, tijekom više od mjesec dana gotovo svakodnevnog boravka na Trojci. Korištenje idiot kamere, koja nastale snimke lišava vizualnih kodova profesionalne, tehnički savršene fotografije, autor objašnjava potrebnom da bude što manje invazivan, pa i „sumnjiv“ u specifičnoj atmosferi plaže, a da ipak ostane u domeni analogne fotografije, što je njegov trajni umjetnički izbor. Potrebom za diskrecijom i izbjegavanjem svake moguće eksploatacije umjetnik objašnjava i izbor motiva, odnosno odustvo portreta i frontalno pozicioniranih ljudskih figura. Kompozicija je često takva da protagoniste smješta na margine i ostavlja prizore bez centralnog motiva koji bi jasnije sugerirao sadržaj. Takav pristup u kombinaciji s estetikom idiota rezultira serijom koja se doima poput intimističkih, gotovo slučajnih impresija s daškom nostalgije.

 

 

No dok bi u ovakoj poetici mogli očekivati i određenu toplinu u interakciji kupača (međusobnoj ili s fotografom), stječe se dojam da između njih i „nas“ iza kamere postoji barijera. Gledamo ih s leđa, u daljini, pokrivena lica, u kontrasvjetlu. Iako je umjetnikov strah od eksploatacije subjekta razumlijv, pitanje je da li je dosljedno odbijanje odvažnijeg prikaza opravdano. Naime, sam je umjetnik istaknuo[1]  ono što svi iz iskustva znamo: takva je plaža socijalni prostor, mjesto na kojem se okupljaju uvijek isti ljudi i gradi zajednica. Poštuje se individualni prostor, ali se i komunicira, šali, komentira, dijeli. Hrkaša su na Trojci prihvatili kao „jednog od njih“[2] . Stoga se njegov pristup više doima kao linija manjeg otpora i nemogućnost da prepozna te ljude ne kao likovne elemente budućih fotografija, nego kao osobe s kojima dijeli cilj afirmiranja javne dostupnosti plaža. Hrkaševe fotografije, htio on to ili ne, govore i o klasnom raslojavanju društva, o činjenici da korisnici javnih gradskih plaža umjesto suncobrana koriste reklamni Konzumov kišobran, umjesto ručnika nađeni karton, a umjesto torbe za plažu vrećicu s natpisom „Kupujmo jeftinije“. No ovi su motivi opet na margini prizora, neki od njih čitljivi tek nakon dužeg gledanja. Teško je reći koji je umjetnikov stav prema klasnoj dimenziji teme. Izostanak artikulacije na toj razini odraz je umjetnikove intencije da se zapravo bavim nečim drugim: vlastitim sjećanjem na obiteljske dolaske na Trojku u djetinjstvu i čuvanjem impresije prostora koji će možda nestati[3] .

 

 

Ovakav intimistički pristup ne iznenađuje s obzirom da umjetničkim poljem i dalje dominira ideja autonomije umjetnosti i izdvojenosti umjetnika iz mreže društvenih odnosa. Hrkaševa izložba u tom smislu dobro pokazuje da okvir eksplicitno društvene teme ne jamči da će se umjetnička praksa zaista zainteresirati za društvo. Fotografije iz serije Trojka, kao i popratni kustoski tekst, pa i sam naslov kojim se mogao zadati drugačiji ton čitanja, ni jednom riječju ne spominju procese privatizacije plaža, komodifikacije prostora te negativne posljedice deindustrijalizacije i forsiranja turizma. Pridodamo li već spomenutom radničkom štrajku u brodogralištu i prosvjede koje su građani mjesec dana ranije organizirali na bivšem gradskom kupalištu susjedne Opatije, danas terasi hotela, postaje jasno da Hrkaševa izložba nema mnogo veze s društvenom realnošću. To ne znači da njegova poetika i umjentički izbor, makar ga i propitivali, nemaju baš nikakovog potencijala za iskorak iz intimističko-individualističke domene. Zanimljivo je usporediti ovu izložbu s umjetnikovom fotografskom knjigom „Bamitbah“[4] (hebrejski: u kuhinji). U crnom-bijelim fotografijama iz javne kuhinje sarajevske židovske zajednice, koju je Hrkaš redovito posjećivao, prepoznajemo nešto od intimizma i favoriziranja likovne forme naspram sadržaja prisutpnih u Trojci, no vidimo i konkretna lica i specifične radnje koje nam nešto govore. Fotografije prate kratki dijalozi, preneseni onako kako ih je umjentik ulovio, koji usložnjavaju interpretaciju čitavog rada. Sličan tip intervencije mogao se desiti i u G-MK: naslovi ili kratki zidni tekst mogli su već poprilično zaokrenuti smjer čitanja i učiniti Hrkašev foto-portret jedne javne plaže mnogo zanimljivijim i aktualnijim. Tema to zaslužuje.

 

Ana Kutleša

 

---

[1] Iz razgovora kustosice G-MK Ane Kovačić i umjetnika na otvorenju, 7.9.2018.

[2] Ibid

[3] Ibid

[4] Izdavač: Kult B, Sarajevo 2015.