Luka Pešun – Domestic

Osvrt na izložbu Luke Pešuna Domestic, koja se mogla pogledati u splitkom Klubu Kocka, piše Kristina Tešija.

 

Luka Pešun

 

Nitko i ništa ne može biti, a da nije na nekom mjestu. Biti čovjekom znači prebivati u prostoru. Ipak, prostor, kao kategorija koju nerijetko zanemarujemo i doživljavamo ga tek usputnim, opisnim faktorom čovjekovog iskustva, itekako upisuje značenje u ljudsko bivanje. Pridodamo li pojmu prostora i pojam vremena,učinit će nam se da dijele sličnu sudbinu – sudbinu vanjskih silnica koje utječu na ljudsko iskustvo, ali od kojih je ipak moguće odvojiti čovjekovu bit, njegov unutarnji svijet i identitet.

Promatrati svijet/prostor/svemir odvojenima od vremena, čini se jednako pogrešnim kao promatrati ih odvojenima od čovjeka. Zamislimo, primjerice, praznu kuću, građevinu omeđenu zidovima, jedno (hladno) geometrijsko tijelo. Svakako, složit ćemo se da “naseljeni prostor nadilazi geometrijski prostor”,1 pa tako već u jeziku razlikujemo pojam kuće od pojma doma koji je dobro poznat iz svakodnevnog iskustva te igra presudnu ulogu u svim vrstama pripovijesti o ljudskom životu. Što se događa s geometrijskim prostorom kuće ako unutar njenih zidova smjestimo čovjeka i dopustimo kategoriji vremena da učini svoje – od prazne kutije, vrijeme i čovjek stvorit će ili zatvor ili dom.

 

Glorija Lizde

 

Luka Pešun izložio je, u sklopu programa qIZLOŽBE, u Galeriji kluba Kocka u splitskom Domu mladih, izbor iz opsežne serije fotografija Domestic. Serija koja je započela kao kvalificirajući rad za prijemni ispit diplomskog studija Fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti, ostvarena je u potpunosti u okvirima jednog doma, prostora često okarakteriziranog toplinom, sigurnošću, poznatim. Ipak, Pešunova je priča započela suočavanjem s prostorom doma kao prostorom kontrole, straha i nelagode. Što se dogodilo u šest godina temeljnog bilježenja svakodnevice unutar jednog prostora, te kako se taj prostor naposljetku transformirao u dom prepun topline s kojim se susrećemo kada promatramo Pešunov rad?

U Kockinoj galeriji izloženo je jedanaest fotografija koje prikazuju odnos autora s bakom i djedom, njihov suživot i njihove uloge. Upravo je, čini se, u ovom odnosu skrivena tajna formula transformacije prostora kontrole u prostor sigurnosti. Prikazi tjelesne ranjivosti, protoka vremena i prostora doma postaju ključne karakteristike u pokušaju artikuliranja autorova odnosa sa samim sobom, s drugima i sa svijetom.

 

Luka Pešun

 

Pešun fotografijom, u ulozi svjedoka života koji polako gubi svoje dosadašnje prepoznatljive obrise, svjedoka fizičkog propadanja, bilježi i interpretira stvarnost unutar jednog doma, te izmjenu uloga u ovom domaćinstvu (ljudi koji su brinuli o njemu sada trebaju tu istu skrb i njegu). Usputno, autor uspijeva zabilježiti ono neuhvatljivo – toplinu njihova odnosa. Ne napuštajući neizostavan element svjetla koji je i bio motivacija nastanku serije (kako Pešun objašnjava u audio vodstvu izložbom, serija je izvorno bila nazvana Domestic Light)2 i koji je neizostavan i u skromnom postavu od svega jedanaest izloženih fotografija, autor upisuje dodatno značenje svakodnevnim situacijama, prostorima i predmetima. Zlatna sunčeva svjetlost tako ne bilježi tek smiraj jednog od mnogih dana, već reflektira i metaforičku toplinu koju autor napokon osjeća u domu, kao i smiraj života kojima je okružen i s kojima su-živi.

 

Glorija Lizde

 

Promatrati izloženi Pešunov rad odvojeno od pojma „brige“/„brižnosti“ gotovo je nezamislivo; predmeti poput umjetnog zubala i tanjura s juhom prikazuju obostranost skrbi – iako svedena na fizičku brigu, ona emocionalna isijava iz svih fotografija, što naglašava i sam autor u vodstvu izložbom. Mekoća koju Pešun postiže u portretiranju bake i djeda proizlazi iz njihova odnosa. Zahvaljujući njima, dom poprima toplinu te postaje mjesto slobode i sigurnosti. Uloga u kojoj se nalazi Luka Pešun kao unuk koji brine o djedu i baki, a koja bi se mnogima mogla učiniti isključivo teškom i ograničavajućom, autoru donosi priželjkivanu slobodu, prihvaćanje i, posljedično, svojevrsnu katarzu.

 

Luka Pešun

 

Izložene fotografije, omogućuju iskustvo zaranjanja u intimu, pri čemu Pešun beskompromisno približava objektiv, kako zatrpanim kućanskim prizorima (bakina i djedova spavaća soba, kuhinja), tako i detaljima koji otkrivaju aspekte nemoći i nužne brige kao odgovora na polagano propadanje ljudskog organizma (tanjur s juhom, čaša s umjetnim zubalom, bakina ruka prekrivena masnicama, djed u bolničkom krevetu). U posljednjoj se izloženoj fotografiji, onoj koja prikazuje odbljesak uvijek prisutnog sunca o prljavo prozorsko staklo, iskustvo se doma, prisnosti i prolaznosti ostvarilo u apstraktnoj ideji odlaska, odbljeska, oproštaja.

 

Glorija Lizde

 

Bilježenje i najtežih trenutaka ovog suživota svjedoči ne samo o fotografskoj izvrsnosti i osjećaju za trenutak Luke Pešuna, već i o nivou prisnosti, bliskosti ostvarene u obitelji koja preskače jednu generacijsku stepenicu. Pritom, fotografirajući, autor ne pristupa senzacionaliztički ili dehumanizirajuće – i u najtežim i najneugodnijim trenucima, kroz fotografiju do gledatelja dopiru nježnost i briga. Ciklus Domestic oslanja se na obiteljsku fotografiju tek u njenim “posljedicama” – ona ovdje služi kao svjedočanstvo sigurnosti, brige i bliskosti, preskačući naknadno konstruiranje obiteljske povijesti kroz bilježenje sretnih, urednih te (često) usiljenih i namještenih trenutaka. Pešunova je serija izvedena hrabro, beskompromisno izlažući vlastite ranjivosti kroz tijela i lica onih koji su mu prethodili, s kojima je ostvario suživot i koji, vjerujem, ostaju s njim i nakon svršetka rada.

 

Kristina Tešija

 

[1] Gaston Bachelard, Poetika prostora: “A house that has been experienced is not an inert box. Inhabited space transcends geometrical space”

[2] https://www.kulturpunkt.hr/content/audio-vodstvo-domestic

 

Kustosi izložbe: Jozefina Ćurković, Tea Kantoci i Tonči Kranjčević Batalić