Magično u poznatom

Filip Milković, diplomska izložba Poznati teritorij

Galerija Akademije dramske umjetnosti f8, Zagreb

28. 10. – 19. 11. 2022.

Radove mladog fotografa Filipa Milkovića već smo ranije ove godine imali priliku vidjeti u Galeriji Spot gdje se publici predstavio izložbom Proljetno čišćenje. Ta je izložba obuhvatila seriju radova nigdje nisam bio i ništa nisam vidio, u kojoj se umjetnik bavio odnosom s bliskim osobama i vlastitim doživljajem neposredne okoline, te seriju Bazen, kojom je problematizirao sintezu individualnih iskustava, sjećanja i onoga što u sebi sadržimo i što nas oblikuje. Djelomično se nastavljajući na te ranije serije, diplomska izložba pod nazivom Poznati teritorij, za čiji koncept 2021. godine na međunarodnom fotografskom festivalu Organ Vida osvaja Nagradu Marina Viculin, postavljena u zagrebačkoj Galeriji Akademije dramske umjetnosti f8, a izvedena pod mentorstvom profesora Bojana Mrđenovića i Ive Prosoli, riječima umjetnika, predstavlja “autofikcijsko istraživanje čija je polazišna točka portretiranje nekoliko najbližih osoba [pri čemu su] portreti isprepleteni s mrtvim prirodama osobno značajnih predmeta iz različitih razdoblja života i fotografijama privatnih prostora (…) stvarajući psihološku topoanalizu osobnog teritorija imaginacije”.[1]

Radovi koje možemo vidjeti na izložbi nastali su u razdoblju koje su obilježile pandemijske okolnosti, točnije, razdoblje lockdowna, i potres u Zagrebu, što je umjetnika potaknulo na promišljanje o međuljudskim odnosima te osjećaju udaljenosti – usamljenosti, ali i povezanosti te osjećajem bliskosti. Tako je na dva kata Galerije predstavljeno dvadesetak fotografija različitih dimenzija, koje promatramo slijedeći kružni postav izložbe počevši od fotografije antiknog zlatnog ukrašenog ručnog zrcala obješenog na tamnoplavom, u tragovima ispranom, zidu. U zrcalu se, suprotno tome što bismo mogli pomisliti, ne reflektira umjetnikov odraz, već crna praznina, a sam motiv, koji tako postaje ključni motiv izložbe, umjetnik objašnjava kao imaginarni prolaz u autorefleksiju. U radovima je prisutno putovanje u prošlost, no vrijeme se doživljava fluidno jer prizori svjedoče o univerzalnoj potrebi za bliskošću i nježnošću, te istovremeno o samoći u kojoj se okrećemo vlastitim mislima. Također, iako Filip Milković portretira sebi vrlo bliske osobe i poznate teritorije, gradeći tako vlastiti portret i ispunjavajući mrak na koji nailazimo u zrcalu na početku izložbe, fotografije prelaze razinu dokumentarizma te ih tumačimo kao dokufikciju. Izražajni kolorit priziva estetiku magičnog realizma, a uobičajene, svakodnevne situacije poprimaju odlike imaginativnih prizora. Tom dojmu doprinose i snažni kontrasti svjetlosti i sjene na fotografijama poput one koja prikazuje starinsku vitrinu koju, zaboravljenu u vremenu, umjetnik nanovo otkriva, zatim fotografirane vatre ispred kuće ili, primjerice, portreta djevojke koja je na lice stavila bijelu kozmetičku masku. Francuski suvremeni pisac Pascal Quignard, koji često piše o umjetnosti, u eseju o francuskom baroknom slikaru Georgesu de La Touru, istaknuo je upravo tu neobičnu, neobjašnjivu privlačnost svjetlosti koja obasjava prizore, odnosno protagoniste, a čiji je izvor ponekad u slici samoj, a ponekad dolazi izvana, ispunjavajući posve obične prizore spokojem te im pridajući mističan karakter.

Krećući se izložbom uočavamo kako se fotografije mrtve prirode i interijera izmjenjuju s portretima ljudi različitih generacija. Uz, primjerice, spomenutu svjetlošću obasjanu bakinu vitrinu i ukrasno cvijeće primijetit ćemo jednako snažno osvijetljeno uvećano ljudsko oko, zatim portrete snimljene u poluprofilu ili profilu koje, ponovno, jasno dotiče svjetlost ili ih, pak, ostavlja u sjeni. Tako se pred umjetnikovim objektivom nalaze dvije djevojke u zagrljaju koje okružuje nedefinirani, zatamnjeni prostor, muškarac u potkošulji s rukama na bokovima iza čijih leđa kroz prozor dopire danje svjetlo, umjetnikov mlađi brat kojega uočavamo na nekoliko fotografija, djevojka pogleda uperenog kroz prozor s mačkom u naručju koje u tragovima osvjetljava sunčeva svjetlost… Zanimljiv je odnos supostavljenih fotografija staklenog posuđa razbijenog tijekom potresa, snimljenog na bijelom stolnjaku na kojemu sunčeve zrake, lomeći se, stvaraju dinamične sjene, i fotografije u čijoj pozadini kao da se ponavljaju te strukture oblikovane odnosom svjetla i sjene, a na kojoj je u prvom planu, ispunjavajući većinu kadra, muška šaka na koju je sletjela muha te, kako to umjetnik objašnjava, ondje se zadržala neobično dugo, kao da joj je bio potreban ljudski dodir – dodir topline. Upravo taj dojam mističnosti koji vješta uporaba svjetlosti može pridati svakodnevnim, običnim scenama, potvrđuje fotografija djevojke koja, nezainteresirana za fotografa, u poluležećem položaju na naslonjaču gleda u mobitel, a iza čijih su leđa na zidu narančastom svjetlošću stolne svjetiljke obasjani plakat ciklusa filmskih snoviđenja Davida Lyncha prikazanog u kinu Tuškanac i plakat južnokorejskog filma “Parazit”, kao upisane smjernice za tumačenje ove fotografske serije.

Teza o fotografiji kao magiji uhvaćenog trenutka, a koju će spominjati brojni kritičari diljem svijeta, odnosi se na razne vrste fotografskog izričaja ukazujući nam na bogatstvo kreativnih mogućnosti koje taj medij nudi i prijedloge za njegovu reinterpretaciju. Filip Milković vlastito interveniranje u zatečenu scenu, pri čemu prvenstveno mislimo na modificiranje svjetlosti, objašnjava time da mu takav postupak omogućuje nadilaženje razine dokumentarne istine radi čega fotografije, iako utemeljene u svakodnevici, djeluju poput introspektivnih, snovitih prizora, što ne predstavlja novost, ali daje uvid u umjetnikov imaginativni pristup otkrivanju novog u poznatom. Tom dojmu doprinosi i sam postav izložbe – vjerojatno nenamjernim postupkom koji publici ipak otežava sagledavanje svake fotografije zasebno – time što se u staklima uokvirenih fotografija održavaju druge fotografije pa se u oku promatrača radovi izražajnih karakteristika magičnog realizma povezuju u nadrealističke kolaže – poput mreže istkane od sjećanja, iskustava i osjećaja.

Ivana Završki

Fotografije postava snimila je Eva Šustar, studentica 3. godine preddiplomskog studija snimanja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

[1] Filip Milković, „Autorova izjava o radu“ (deplijan izložbe), Filip Milković: Poznati teritorij, Zagreb: Galerija Akademije dramske umjetnosti f8, 28. 10. – 19. 11. 2022.