“Mala i osobna priča, ali velika kao zgrada”

Petra Slobodnjak – Displacement / Planinska 7

Galerija Događanja, Centar kulture na Peščenici KNAP, Zagreb

7. – 25. 10. 2022.

U Galeriji Događanja zagrebačkog Centra kulture na Peščenici, nedavno je održana izložba fotografija životnih trenutaka zabilježenih kroz objektiv profesionalne fotografkinje Petre Slobodnjak. No, izložba naziva Displacement / Planinska 7 puno je većega značenja, kako za umjetnicu tako i za zajednicu, od pukog bilježenja proživljenih trenutaka, onih svakodnevnih – malih, kao i onih neuobičajenih, koji time postaju važni. U predgovoru izložbi, kustosica Iva Prosoli navodi kako je riječ o “dugotrajnom, iznenađujuće uspjelom socijalnom eksperimentu u kojem je Petra Slobodnjak odigrala dvostruku ulogu: pokretača i sudionika”.[1] Kako bismo razumjeli o čemu je riječ i na čemu se temelji uspjeh ovoga rada, krenimo od početka.

Punih petnaest godina, od prve godine studija kada iz rodnog Bjelovara dolazi u Zagreb, sve do trenutka preseljenja u vlastiti dom, Petra Slobodnjak živjela je na istoj adresi – Planinskoj 7 na Peščenici. Kako se dolaskom u Zagreb osjetila usamljeno i izolirano, potaknula je interakciju između sustanara i time započela proces razvoja aktivnog suživota – druženja i prijateljstva ljudi “različitog socijalnog predznaka, različitih stavova i životnih navika”.[2] Upoznavanjem i produbljivanjem odnosa tijekom godina, formirala se mala, ali vrlo bliska zajednica čije pojedine protagoniste imamo prilike upoznati kroz izložene fotografije i zabilježene crtice iz života u formi kratkih tekstualnih odlomaka, postavljenih u ravnopravan odnos s fotografijama, a koje prate prizore, približavajući nam time detalje pojedinih situacija i njihove aktere. U prostoru Galerije tako se u dva reda dinamičnog međuodnosa nižu dinamični prizori proživljenih trenutaka koji kod promatrača potiču doživljaj aktivnog sudjelovanja te znatiželju i veselje čak i kada u tim situacijama nisu osobno sudjelovali, niti poznaju njihove protagoniste. To su, primjerice, rođendanska iznenađenja poput božurima ukrašenog poštanskog sandučića ili mnoštva balona, zatim pomaganje susjedi u nevolji nakon što je ostala zaključana na balkonu izvan stana, što je rezultiralo zajedničkom akcijom „spašavanja“, zgode iz kvartovskog kafića Sedmice povodom Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine, osobne priče pojedinih stanovnika i mnoge druge. Fotografije su naglašenog kolorita, pri čemu, bilo da prikazuju uvećani detalj neke scene ili promatraču omogućuju tumačenje šireg konteksta (u čemu pomaže i pisana riječ, koja rasvjetljava pojedine odnose, ali bez koje fotografije jednako dobro funkcioniraju), uspješno komuniciraju s publikom. Upravo se ovdje nameće sljedeće pitanje: kako i zašto te priče prepoznajemo kao nama bliske ako fotografije istovremeno promatramo, kako Iva Prosoli piše, “poput prizora iz neke predstave” te koje “pomnijim promatranjem pokazuju detalje koji u gledatelju stvaraju niz pitanja”?[3]

Danas sve prisutnija postaje praksa povezivanja zajednice, odnosno uključivanja stanovnika u zajedničke aktivnosti, a one se šire na cijele kvartove. Govoreći o zagrebačkom području, možda najaktualniji primjer je Projekt Ilica Q’art koji zatvaranjem jednoga dijela zagrebačke najdulje ulice i organizacijom niza sadržaja dovodi mnogobrojnu publiku iz udaljenijih dijelova grada i okuplja ju oko zajedničke ideje – oživjeti grad, posebice one njegove zapuštenije dijelove i sudjelovati – jer bez interesa zajednice, ne bi bilo ni razvoja i širenja projekta. Zatim su tu mnogobrojne radionice namijenjene raznim društvenim skupinama koje pojedine zbirke u različitim zagrebačkim predjelima organiziraju kako bi aktivirale i povezale lokalno stanovništvo, poput, primjerice, Črnomerca ili Trešnjevke, a o njihovoj potrebi svjedoči i ovogodišnji posebni javni poziv Grada Zagreba za financiranje projekata u kulturi upravo s tim ciljem. Također, spomenimo i Novi Zagreb u kojemu Muzej suvremene umjetnosti projektom Točka sastajanja nastoji ostvariti komunikaciju sa zajednicom.

Fotografije Petre Slobodnjak ostavljaju upravo utisak izrazito važnog, osobnog, ali i kolektivnog uvjetno rečeno “projekta”, kako za umjetnicu samu, tako i za njezine sustanare. Kako umjetnica nastavlja u jednom od kratkih eseja uključenih u izložbu, iz večernjih druženja pojedinih susjeda, koja su počeli doživljavati kao rutinu, razvila se ideja o Predavanjima u Planinskoj 7 (PUP7) u stanu u kojemu je živjela s partnerom Alenom Vukovićem. Okupljanja su se održavala četiri sezone dok ih nije prekinula pandemija te su privukla brojne predavače koji djeluju na različitim područjima. Tako su i predavanja obuhvatila širok spektar tema, od psihologije, umjetnosti i putopisa do filmova i performansa, a neki od gostiju predavača bili su, između ostalih, pojedini susjedi, zatim Petar Dabac, Nina Kurtela, Vedrana Klepica, Igor Kuduz i Lonac. Tim su se projektom isprepleli privatni, odnosno intimni prostor i javni prostor, individualni i kolektivni, a zabilježeni djelići okupljanja prenose živu atmosferu kroz formu šarolikog kolaža fotografija. Ovdje, također, imamo priliku vidjeti kratki film o predavanjima i izložbi organiziranoj u stubištu zgrade, čiju animaciju i ilustraciju potpisuje umjetničin partner Alen, a snimatelji su Bojan Mrđenović i Lujo Parežanin. O važnosti tih događanja za njihove sudionike svjedoče i zabilježene reakcije, a o opuštenosti i povjerenju koje se tijekom godina razvilo, svjedoči činjenica da su umjetničini sustanari posve prirodni ispred njezina objektiva te joj se prepuštaju u intimnoj svakodnevici, radi čega su i fotografije neposredne, a situacije prepoznajemo i doživljavamo kao i nama bliske.

I doista, u zabilježenim scenama ne nalazimo ništa neprirodno. One su dio svojevrsnog fotografskog dnevnika, odnosno dokument jedne proživljene stvarnosti, koja je mogla biti posve drugačija da nije bilo inicijalne ideje o formiranju aktivne zajednice i spremnosti svih sudionika da ju prepoznaju i prihvate.

Konačno, spomenimo odnos umjetnosti i života koji se isprepliću u ovoj seriji fotografija, a o kojemu Iva Prosoli postavlja niz pitanja pozivajući posjetitelja da promisli o tome što je zapravo rad Petre Slobodnjak, fotografija ili život sam i u ovome drugom slučaju, u kojoj je mjeri riječ o svjesnoj i vođenoj akciji, a u kojoj o nekontroliranom slijedu.[4] Od šezdesetih godina prošloga stoljeća, iako naznake postoje i mnogo ranije, umjetnost se počinje doživljavati kao iskustvo koje nadilazi sam umjetnički predmet, a međuljudski odnosi pokretačem raznolikih umjetničkih praksi s istom mišlju – da umjetnost, u vidu manjih akcija, ima moć djelovanja na samo društvo, što se u suvremeno doba nastavlja ranije spomenutim aktivnostima u lokalnim zajednicama.

Razmišljajući o mogućnostima oblikovanja okoline vlastitim akcijama i ovoj izložbi, zapitat ćemo se djeluje li primjer Planinske 7 kao utopija, jer danas više nego ikada svjedočimo tome da različiti načini života i oprečni stavovi uvelike utječu na međuljudske odnose? U svakom slučaju, i najmanje akcije s ciljem upoznavanja i zbližavanja vrijedne su. Rad Petre Slobodnjak poticajan je i optimističan primjer kretanja jedne zajednice, koji zaključujemo umjetničinim citatom: “Planinska 7 je mala i osobna priča, ali velika kao zgrada”.

Ivana Završki

[1] Iva Prosoli, „Bez naslova“ (deplijan izložbe), Displacement / Planinska 7, Zagreb: Centar kulture na Peščenici – KNAP, 2022.

[2] Isto.

[3] Isto.

[4] Isto.