Maraton, a ne sprint – izložba Maria Matokovića u Galeriji VN

O izložbi Maria Matokovića Mjesta koja imaju razloga postojati, koja se tijekom travnja i svibnja mogla pogledati u zagrebačkoj Galeriji VN, piše Janka Vukmir.

 

 

Mario Matoković predstavio je tijekom travnja i svibnja 2021. u Galeriji VN u Zagrebu dvije nove serije radova nastale u razdoblju od ljeta 2019. do danas, na izložbi naslovljenoj Mjesta koja imaju razloga postojati. Kustosica i autorica popratnog teksta je Tanja Špoljar, iz koprivničke Galerije S, koja je prvu od  dvije serije radova predstavila tijekom lipnja/srpnja 2020. u koprivničkoj Galeriji AK, u trenutku opuštanja mjera nakon prvog lockdowna, na izložbi 200000 koraka. Istoimenom radu, koji je nastao tijekom rezidencijalnog programa Art Omi u SAD-u, sada je u pridružena serija radova Hu0Na1[i] , koja se sastoji od šest, samo za kameru izvedenih, videoperformansa, a realizirana je tijekom drugog vala epidemije.

Radovi donose uočljivu promjenu u Matokovićevoj umjetničkoj praksi, koja više ne uključuje izravno reagiranje na  socijalne nevolje, nepravednosti i stvarnost, a ambijenti u kojima radovi nastaju nisu više napušteni i upropašteni industrijski pogoni kao ranije, već prirodni, zeleni okoliš. 

 

 

Rad 200000 koraka nastao je u petnaestodnevnom hodanju i ukupno 150 prehodanih kilometara, a sastoji se od 20 analognih fotografija, 15 crteža travom (u koje su upisani srčani puls i broj koraka), 15 biljnih smotuljaka i dvokanalne videoprojekcije. Motivacija za rad bila je željeni i planirani odmak od stvarnosti[ii] koji je Matokoviću omogućio rezidencijalni boravak. Zasićen svojom ranijom praksom, koja se izravno pozivala na društvenu, političku i kulturnu eroziju, Matoković je boravak u SAD-u planirao posvetiti sebi, razmišljanju te isprobavanju novih metoda rada.  Najavljena, planirana i realizirana promjena omogućila mu je onu vrstu slobode misli i kontemplacije koju omogućava hod u prirodi, šetanja, footing, kako je Radoslav Putar nazivao gorgonaške i gorgonske šetnje prirodom, tijekom kojih su Gorgonaši bistrili poimanje umjetnosti.

 

 

Serija videoperformansa Hu0Na1 nastala je snimanjem šest različitih, fizički zahtjevnih aktivnosti koje Matoković izvodi sam, za kameru, u šest šumskih, jezerskih i pustinjskih ambijenata. Sportskim rječnikom rečeno, njihov skupni naziv ukazuje na pobjedu prirode, ili na trenutačno vodstvo prirode u srazu s autorom i njegovim preokupacijama, kao i s ostalim vanjskim svijetom. Matoković, koji se i sam intenzivno bavi sportom, a odatle vjerojatno i poriv za naporom kretanja u umjetnosti te za vlastitom fizičkom prisutnošću u radovima, izvodi performanse koji traže iscrpljujuću ustrajnost i fizičku snagu, iako svaki video traje samo nekoliko minuta. Ukipljeno mirno stajanje u koje gledamo, dalo bi nam misliti da je snimak zaustavljen ili usporen, kada se u prvom planu na vjetru ne bi lelujalo nekoliko travki. Bilo da se kreće jezerom, pustinjom, ili da izvodi neku fizički zahtjevnu vježbu/aktivnost, glavni naglasak izvedbe ipak ostaje na boravku tijela u prirodi, njegovom trajanju, a ne na demonstraciji fizičke snage. U usporedbi s fizičkim performansima Božidara Jurjevića, koji se temelje na iscrpljivanju nevjerojatne tjelesne snage, Matokovićeva je disciplina prije maraton nego sprint. Autor ne prikazuje stvarnu snagu potrebnu za fizičko izvođenje djela, već predstavlja svoj pristup trajanju u prirodi i ustrajnosti.

Ova serija radova ne odvija se u urbanom ambijentu, niti proizlazi iz njega, za razliku od prijašnjih Matokovićevih radova,. Ne postoji nagla gesta prekida, odlaska, loma i promjene. Umjetnika naprosto zatječemo u novoj, ovog puta prirodnoj, a ne društvenoj divljini, i u oba rada, u samonametnutoj samoizolaciji. Rezidencijalni prostor Art Omija udaljen je od okolnih naselja i infrastrukture bilo koje vrste, nekoliko desetaka minuta vožnje automobilom, a prirodni okoliš u kojima su realizirani novi performansi izvedeni u Hrvatskoj, u cijelosti su izolirani izolirani su od ostatka društva u okolnostima lockdowna. Priželjkivani odmak od stvarnosti koji omogućuju umjetnički rezidencijalni programi neplanirano se nastavio odmakom koji nam je nametnuo režim izolacija, samoizolacija i karantena. Koliko je god naša privremena nova stvarnost odmaknuta od uobičajene društvene stvarnosti, takozvanog normalnog, toliko je i onaj američki idealni odmak od stvarnosti zapravo bio anticipacija – samovoljna, izvojevana, privremena i prijevremena, priželjkivana nova normalnost, unutar vlastitog rada. Obje vrste izolacije svojevrsne su vremenske kapsule, a još smo davno, u “ratnoj normalnosti”, iskusili kako protok vremena nije isti na osobnoj i društvenoj/globalnoj, ili na privatnoj i javnoj razini. I dok je razlog tome u ratnim okolnostima bila nužnost, u mirnodopskim okolnostima radi se o indukciji vlastite percepcije vremena.

 

 

Pitanje vremena igra je koja se nerijetko pojavljuje u umjetničkim radovima. Pišem igra, a mislim na razne varijable interpretacije doživljaja vremena koje mogu biti ludičke ili traumatske. Spomenimo samo umjetnicu Neli Ružić koja pitanju vremena, njegovih sinkroniciteta i paralelizama posvećuje mnoge od svojih radova, bilo da se odnose na privatne ili društvene situacije. Fotograf Boris Cvjetanović, usvojem radu Od Račića do Kremena u 35 minuta, izloženom na izložbi T.EST (Terra est stella, op. a.) povodom Dana planeta Zemlje 1996. godine, u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti (kustos Marijan Susovski) i Društva za unapređenje kvalitete življenja, održanoj na Cvjetnom trgu u Zagrebu, tekasnije prikazanom na 36. Porečkom annaleu naslovljenom Odutnost (kustos Zvonko Maković),  predstavlja seriju fotografija snimljenih tijekom footinga. U tom je procesu,u svojoj hodačkoj odsutnosti, “zaboravio na vrijeme” pa ga kao uputu gledatelju umeće u naslov rada, kako bi gledatelj mogao shvatiti odnos vremena i prostora u izloženoj seriji fotografija. Mario Matoković, ne znajući za postojanje Cvjetanovićevog rada, postupa slično. Naslov rada sastoji se od konkretnog, izmjerenog broja koraka, a i drugi podaci koje nam nudi unutar rada, također su brojčani pokazatelji integrirani u šetnje tijekom kojih  je i sam na neki način odsutan iz svojeg rada, koncentriran na doživljaje u kretanju. Obojica koriste analognu fotografiju, pri čemu Cvjetanović snima doživljene prizore koje i inače viđa hodajući na toj ruti, ali ga nikada prije nisu potaknuli na snimanje, jer se tom dionicom obično kreće da bi  od točke A stigao do točke B, a ne da bi se putem prepustio hodu. Cvjetanović analognu tehniku koristi jer druga polovicom 90-ih nije bila dostupna i jer joj je dugo nakon uvođenja digitalne tehnologije bio sklon, a Matoković zato jer želi minimalizirati moguću manipulaciju, koju digitalni aparati automatski umeću u snimak. Matoković analognom kamerom snima trenutke, a ne prizore, u kojima je doživio uzbuđenje, strah, napor ili neki drugi podražaj koji ga je prenuo iz hipnoze hodanja. Njegove su fotografije snimljene iz kretanja, pokreta, ponekad su neoštre i prikazuju relativno uzak kadar staze kojom se kreće i koji ne pokazuje okolinu u kojoj se nalazi. Crteži travom, koji nastaju po povratku “na sigurno”, male su intimne minijature vremena, u kojim je doživio stanja straha, uzbuđenja i doživljaja, koje su u prvom izlaganju rada gotovo još nosile i olfaktivni element, a sada, uokvirene, imaju ulogu arhiviranja trenutaka.

 

 

Zašto smo sigurni da Matokovićev boravak u prirodi nije užitak u šetnji nego da nosi i druga značenja? S čime se on zapravo bori tijekom boravka u prirodi? Kako iz nečijeg hoda i pokreta prepoznajemo da se radi o borbi? Kao što se u ranijim radovima poput To all of those people who destroyed my city iz 2017., u kojem se referira na “ratno i postratno razdoblje i simboliku jedne Kune u kontekstu tvrtki koje su … postale dio arhiva propalog gospodarskog sektora”[iii],  a koje izvodi  u napuštenom industrijskom pogonu, simbolu postindustrijskog Osijeka i propasti društva, tako se i sada, u novim radovima, zapravo bori s istim frustrirajućim, zagušujućim, nepodnošljivim faktorima stvarnosti. Što se promijenilo? Vrijeme. Borba je, shvatio je, očito maraton, a društvena je stvarnost  tri desetljeća debela naslaga kulturnog, ekonomskog, administrativnog, i svakog drugog zamislivog zastoja u razvoju, i nazadovanja društvene stabilnosti. Izravno ukazivanje na elemente koji stvaraju socijalno nezadovoljstvo, čime se Matoković ranije služio, više nije bilo dovoljno glasno u šumi medijskih, aktivističkih, političko-opozicijskih i drugih glasova. Trebalo je tijelo uroniti u vlastiti rad, personalizirati stav do maksimuma, kako bi se stvorila za umjetnost nužna osobna poetika. Pa uz to što se, kako Špoljar navodi[iv] , ova serija radova “naslanja na odlazak umjetnosti u prirodu šezdesetih godina”, oslanja se i na (n)ovovjeki zeleno-ekološki imperativ. Matoković ne zagovara eskapistički odlazak u prirodu u kojim bi stvarnost postala odsutna. On svojim odlaskom u prirodu daje novim mjestima afirmativni razlog postojanja, značaj koji ta mjesta (i prizori) bez autora nemaju. Značaj fizičkog odmaka od stvarnosti ne znači i napuštanje kritike društva.

 

 

Janka Vukmir

 

*Fotografije izložbenog postava: Luka Kedžo

 

[i] Human 0 Nature 1

[ii]http://www.glas-slavonije.hr/406474/5/Rad-200-000-koraka-za-mene-je-bio-eksperiment?fbclid=IwAR1IO7Ij6mm7r6EOxMlbTZ-_VFD-KQmuCxfLpqurDphvKmzPbSGcAtEbA1k

[iii] https://mariomatokovic.com/portfolio/to-all-of-those-people-who-destroyed-my-city/

[iv] Tanja Špoljar, iz predgovora u deplijanu izložbe Mjesta koja imaju razloga postojati, Galerija VN, Zagreb, 27. 4. – 15. 5. 2021.