Mašin Imaginarium – Svijet oko, između i izvan

Martina Bratić o seriji fotografija Maše Bajc Mašin Imaginarium

Mašin imaginarium i njegovo nastajanje zauzimaju značajan vremenski okvir, počevši od 2007. do danas, tvoreći nešto poput asocijativnih mentalnih kolaža gotovo spomenarske prirode, i to bilježenih uglavnom mobilnim telefonom. Riječ je o nizu fotografija fizički strukturiranih pojedinačno ili u vidu diptiha i triptiha, a koje postaju svjedoci vremena i osobnoga prostora (životnog i mentalnog, vanjskog i unutarnjeg), ali i pomno razrađena križaljka privatne memorije i društvenoga imaginarija koji prestaje biti samo Mašin. One, također, neprestano graniče između zadatka i projekta, s jedne, te potrebe za komunikacijom, s druge strane, ne dopuštajući vlastitoj estetici – snažno uronjenoj u zakone, međusobno oprečnog, nadrealnog i dokumentarnog – da ih fiksira i značenjski zarobi.

Vibrantnost ciklusa ogleda se i u sasvim očitoj slojevitosti interpretacije i rasprave o fotografiji kao danas žuđenom modusu komunikacije (mlađih generacija). Naime, predstavljeni radovi Maše Bajc znače još mnogo više u okviru kontekstualizacije suvremenih fotografskih praksi, moderne telefonije i promjena na žanrovskoj razini koje fotografija doživljava, ali i neminovnih
pitanja o destabiliziranoj poziciji fotografije kao umjetničkog iskaza i platforme izražavanja dostupne svima.

Imaginarij čine odrazi činjeničnog i apstraktnog, kompromisi između zbilje i fikcije, dokumenti mentalne arhive  sup(r)o(t)stavljeni poimanju i konzumaciji trenutnog, a koje objedinjuje isključivo činjenica umjetničkoga postupka, odnosno, činjenica da su rezultat autoričine prikupljačke misije. Oni su, naime, zauvijek lišeni vlastita usidrenja jer će Maša Bajc, ovisno o
vlastitoj potrebi ili kontekstu zakona izložbenoga prostora – njima promijeniti mjesto, ukloniti njihov par ili im pridodati drugi.
„Ove fotografije i opstaju i ne opstaju u istim diptisima i triptisima“, reći će autorica, čineći ovaj zadatak zauvijek otvorenim diskursom; to je vječno putovanje i nikad zatvorena cjelina, a opet sasvim smislena i razumljiva. Bajc kreira priču ili barem osigurava teren i alate za našu vlastitu konstrukciju priče o nepoznatom nekom u vremenu i prostoru – nepoznatog nečeg.
Te refleksije atmosferične izmaglice i razotkrivanja intime privatnog i javnog bivanja čine se kao spomenar upisa o kolektivnoj sjeti, samoći i izolaciji, a čija savršeno ispolirana estetska dimenzija priječi da u njih u potpunosti uronimo, ostavljajući privlačnost tuge kao poželjnoga umjetničkog participativnog iskustva – negdje daleko i izvan, negdje gdje je Maša Bajc zabilježila
određeni kadar, a gdje naše oko nije bilo niti će ikada o tome znati.

Konačno, još jedna od magija (a kojima ova serija obiluje), krije se upravo u (ne)spojivosti modernosti i ponekad zaglušujuće prisutnosti popkulturnog, s idejom starom kao svijet – idejom skupljanja, bilježenja, pomnog preslagivanja i dugotrajnog promišljanja i stvaranja; idejom čija iskra, možda, može rasplamsati i jednu umjetničku misao u jedan – životni projekt.

Martina Bratić

u Zagrebu, rujan 2014.