Međunarodne izložbe fotografije na prostoru Hrvatske do 1945. godine

Seriju tekstova o međunarodnim izložbama fotografije na prostoru Hrvatske u kontekstu aktivnosti fotoklubova i fotosaveza, Ante Orlović započinje pregledom međunarodnih izložbi organiziranih između 1910. i 1945. godine.

 

Organizirani fotoamaterski pokret u Hrvatskoj započinje u Zagrebu 1892. godine osnivanjem kluba fotografa amatera, koji će zatim započeti s priređivanjem međunarodnih izložbi. Izložbe prije Prvog svjetskog rata održavane su uz pokušaj da se približi umjetnička strana medija i ukaže na razvoj i napredak fotografije. Organizacija međunarodnih izložbi u periodu između dva svjetska rata proći će u znaku Fotokluba Zagreb, koji će postati nositeljem svih relevantnijih zbivanja na području umjetničke fotografije u Hrvatskoj.

Prva zabilježena međunarodna izložba fotografije na prostoru Hrvatske organizirana je 1910. godine. O toj se izložbi može saznati isključivo iz tadašnjih tiskanih medija, jer katalog za tu izložbu nije publiciran. Odbor je na sudjelovanje pozvao nekoliko amaterskih fotoklubova iz inozemstva, pa su uz domaće autore izlagali i članovi fotoklubova iz Beča, Budimpešte, Münchena i Graza. Tri godine kasnije, klub fotoamatera organizirao je u Zagrebu drugu Međunarodnu fotografijsku izložbu kojoj je cilj bio „dati poticaj da se kod nas više cijeni umjetnička strana u fotografiji i da se opet oživi klub fotografa-amatera“.[1] Izložena u Umjetničkom paviljonu, ova izložba popraćena je tiskanim katalogom iz kojeg je vidljivo da su fotografije snimane pod utjecajem autora iz austrijskog i njemačkog kruga, a različito od francuskog i engleskog, koji su „zastupali slobodno interpretiranje negativa uz veće manualne zahvate“.[2] Prezentirani su portreti, krajolici, gradske ulice i akt fotografija u maniri realizma i piktorijalizma, a od značajnijih imena na izložbi mogu se izdvojiti Frank Eugene Smith i atelijer Madame d’Ora.

 

Madame d’Ora, Gospođa Pavlova, 2. međunarodna fotografijska izložba, 1913.

 

Po završetku Prvog svjetskog rata uslijedilo je vrijeme društvene i političke nesređenosti, nastalo nakon osnivanja Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije. Pokušaj oživljavanja fotografskih aktivnosti javio se 1921. godine kada u Zagrebu počinje izlaziti Foto-rekord, časopis za fotografiju i kinematografiju. Rad i aktivnosti amaterskih fotografa i njihovih udruženja nastavljeni su 1922. godine kada se u Zagrebu osnovalo fotoamatersko društvo pod nazivom Fotoklub Zagreb, koje i danas djeluje pod tim imenom. Fotografi u poslijeratnom periodu sve više napuštaju estetske vrijednosti koje su fotografiju dovodile u blisku vezu sa slikarstvom te posežu za realizmom. Sve su rjeđi neoštri, “zamućeni” prikazi piktorijalizma, a sve češći oni oštrog fokusa. Hrvatski fotografi objektiv okreću planinama, prirodi, a od 1926. hrvatsku fotografiju bit će moguće pratiti preko časopisa Fotografski vjesnik. Tek će tridesetih godina, odvajanjem amaterskih fotografa od planinarskih udruženja, fotografski pokret ojačati.[3] Popularizaciji fotografije te praćenju trendova i aktualnih zbivanja pridonijet će razna literarna izdanja, poput Die Welt ist schön Alberta Renger-Patzscha iz 1928., u kojem se ističe kako je fotografija konzistentna nit koja povezuje sve vidljive stvari, od biljaka do ljudi, zgrada i industrijskih objekata. Utjecajna je bila i knjiga Antlitz der Zeit Augusta Sandera iz 1929. u kojoj autor istražuje njemačku socijalnu strukturu predstavljenu u obliku svojevrsnog arhiva fizionomija i profesija njemačkih građana. Gostujuća njemačka izložba Film und Foto 1930. prezentirala je Zagrepčanima, između ostalih, i fotografije Mana Raya i Edwarda Westona, sovjetsku radničku fotografiju i antifašističke fotomontaže Johna Heartfielda. Izložba je nastala u vremenu Velike depresije, što nije umanjilo entuzijazam za fotografiju, koja će odigrati značajnu ulogu u ponovnom pokretanju kulturnog stvaralaštva diljem svijeta. Popularizaciji medija također će pridonijeti i stručne fotografske publikacije poput Fotorevije koja započinje izlaziti u Zagrebu 1932. te časopisa Galerija koji će u Ivancu biti objavljen godinu dana kasnije. Časopisi su pratili aktivnosti u domaćoj fotografiji i približili čitateljima aktualna svjetska zbivanja.

 

Otmar Schick, Koksove peći, 1. sveslavenska izložba umjetničke fotografije, 1935.

 

Fotoklub Zagreb od 1935. godine ponovno započinje s održavanjem međunarodnih fotografskih izložbi, od kojih je 1. sveslavenska izložba umjetničke fotografije u Zagrebu nastavak međunarodne izložbe iz 1913. godine. Na reprodukcijama se mogu zamijetiti elementi poput realizma, piktorijalizma i socrealizma. Dok će u prvoj polovici tridesetih prevladavati socijalno orijentirani fotografi, a vidljivi će biti i odjeci nove objektivnosti, koju će u počecima propagirati i časopis Galerija, do kraja tridesetih prizori socijalnih tema ili onih koji naznačuju novu objektivnost gotovo će nestati, a prevladati će motivi sela i krajolika. Tako su se na sljedećim međunarodnim izložbama mogle vidjeti snimke poput Seljaka Toše Dabca, koji u folklornom ambijentu pažnju usmjerava na jednog seljaka. Vlado Cizelj u prezentiranju ruralnog života i Wilhelm Clauss u prikazu seoskog krajolika spretno izvedenim odabirom kuta snimanja postižu iluziju prostora.

 

Tošo Dabac, Starac, 4. međunarodna izložba umjetničke fotografije u Zagrebu, 1936.

 

Herman Wall, Vjetrom opaljen, 4. međunarodna izložba umjetničke fotografije u Zagrebu, 1936.

 

Godine 1939. osniva se Hrvatski fotoamaterski savez kojemu Fotoklub Zagreb odmah pristupa, što navode i u katalogu sedme međunarodne izložbe. Te godine formirao se termin „zagrebačka škola“, a ostaje nejasno po čemu su se zagrebački fotografi tog vremena izdvajali u kontekstu europske amaterske fotografije. [4] Razne komparacije, članci i rasprave o karakteristikama „zagrebačke škole“ mogle bi se rezimirati definicijom Vladimira Malekovića: „to nije bio naš izraz nego izraz našega“.[5] Inzistiranje na prikazivanju stilskih obilježja nacionalnog identiteta bit će prisutno ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim europskim zemljama, osobito Austriji. Tako je, primjerice, na sedmoj po redu zagrebačkoj međunarodnoj izložbi iz 1939. jedna od fotografija bila Kruh naš svagdanji Augusta Frajtića na kojoj autor, kako navodi Marija Tonković, „iako je želio potaknuti i razviti autentičnu domaću hrvatsku fotografiju, zapravo čvrsto stoji na pozicijama Heimatkunsta“[6] Dabac donosi portret Seoske ljepotice snimljen u eksterijeru, dok je fotografija Dolina smrti američkog fotografa R. F. McGrawa gotovo identična fotografiji iste tematike Ansela Adamsa, koji će taj ciklus izvesti nekoliko godina kasnije.

 

August Frajtić, Kruh naš svagdanji, 7. međunarodna izložba umjetničke fotografije u Zagrebu, 1939.

 

R. F. McGraw, Dolina smrti, 7. međunarodna izložba umjetničke fotografije u Zagrebu, 1939.

 

Na osmoj izložbi održanoj 1940. po prvi put sudjeluju sovjetski fotografi, među njima i Max Alpert s fotografijom utrke kirgiške djevojke iz 1936. godine, rad koji će izlagati i 1950-ih na nizu salonskih izložbi u svijetu, a koju će Edward Steichen 1955. uvrstiti u svoju vrlo utjecajnu, ali po mnogočemu problematičnu izložbu The Family of Man. Dabac folklornim portretom na otvorenom izvodi tehnički i kompozicijski prizor visoke kvalitete, a približio mu se i Georgij Skrygin sličnim pristupom u prezentiranju Studije.
S obzirom na nemogućnost izlaganja u inozemstvu, zagrebački fotografi 1940. godine osnivaju časopis Savremena fotografija, koji je tako uz Fotoreviju postao jedan od dva stručna fotografska mjesečnika u Hrvatskoj. Devetom izložbom iz 1942.[7] zaključen je uspješan period organiziranja međunarodnih fotografskih izložbi u Zagrebu, koji će biti nastavljen u pedesetim godinama.

 

Max Alpert, Utrke o kolhoznom prazniku, 8. međunarodna izložba umjetničke fotografije u Zagrebu, 1940.

 

Značaj fotoklubova kao organizacija za promociju fotografije, tretirane kao autonomna umjetnička forma, bio je relevantan ne samo u Europi, već i u Aziji i Južnoj Americi. Fotoklubovi su postali prostori otvoreni javnosti, u kojima je fotografija mogla egzistirati kao autonomna umjetnička forma. Razlog tomu bilo je nepostojanje institucionalnih struktura otvorenih za razgovor i prezentiranje fotografije kao prepoznatog oblika umjetnosti. Uz iznimke koje su se javljale u SAD-u, Velikoj Britaniji i Zapadnoj Njemačkoj, fotografi su se uglavnom oslanjali na fotoklubove i njihove salone kako bi im omogućili uvjete koje su uživali slikari, kipari i ostali etablirani umjetnici unutar umjetničkih akademija, muzeja i galerija. Zagrebački fotoklub u međuratnom razdoblju zaslužan je za promociju medija fotografije i zasnivanje izlagačke tradicije.

 

Ante Orlović

 

[1] Grčević, Mladen. 1997. Umjetnička fotografija u Hrvatskoj: 1891-1940., fenomen Zagrebačke škole. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti., 39.
[2] Ibid., 45.
[3] Koja su od Prvog svjetskog rata bila gotovo jedini oblik fotografskih aktivnosti.
[4] Lozić, Vladko. 2011. Zagrebačka škola fotografije (1930.-1950.). Informatica Museologica 42, 1-4, 168-175., 174.
[5] Krleža, Miroslav, Vladimir Maleković i Darko Schneider. 1974. Krsto Hegedušić. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1974.
[6] Tonković, Marija. 2011. Fotograf Franjo Mosinger u kontekstu Nove objektivnosti i Bauhausa. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu., 255.
[7] Izložba je nakon Drugog svjetskog rata poništena, a nova, pod istim rednim brojem, održala se 1951. godine.