More kao subjekt

Miho Skvrce

Outlines of the Sea Reflections

Medijateka Galerije Flora (Dubrovnik)

19. – 29. 1. 2024.

Fotografije postava: Miho Skvrce

U galeriji Flora, smještenoj na nekoliko koraka do mora, predstavljena je izložba fotografa Mihe Skvrca pod nazivom “Outlines of the Sea Reflections / Obrisi morskih refleksija”. U siječanjskoj post- i predsezonskoj “rupi”, između 19. i 29. siječnja 2024., ova je izložba u središte pozornosti stavila more, točnije našu percepciju mora. No ovog puta, more je postalo subjekt; more je, naime, predmet intimnog pogleda dalek od komercijalnih parola o čistoj i bistroj vodi, istovremeno ispunjenog i ispražnjenog mnoštvom sadržaja, čiji se spokojni pogled prekida nizom (pre)velikog broja ležaljki. Ovdje se radi o kontemplaciji mora, poniranju u njegovo praiskonsko značenje i izdizanje na pijedestal vrijednosti – more se cijeni kao dio prirode koja je odraz ljudske duše, poput romantičarskih pejzaža ranog devetnaestog stoljeća.

Miho Skvrce hrvatskoj se javnosti već niz godina predstavlja svojim iznimno zapaženim portretima umjetnika. Pronicljivo oko ovog muzejskog fotografa sklono je smještanju portretiranih osoba u kontekst gdje stvaraju, često tamne studije u kojima se odvija pretakanje inspiracija iz vanjskog svijeta u unutarnju problematiku uglavnom slikarskih kompozicija. 

U ovoj se seriji fotografija, izrađenih tehnikom polaroida, naizgled okreće vanjskom svijetu, moru. No ovaj subjekt fotografiranja ponovno je odraz jednog intimnog svijeta, razmišljanja koje se prevodi izmjenom životnih situacija u ritam ispreplitanih zaglušujućih valova i tišine spokojne bonace. Kao strastveni plivač koji preferira plivanje bez pratnje, Skvrce je izvrsni poznavatelj svog predmeta fotografiranja, dobro upoznat s psihološkom snagom slane vode. Pred njom stojimo sami i sićušni, svjesni svoje veličine. Prepušteni vlastitim mislima, najiskreniji smo prema sebi; nema zavaravanja ni izbjegavanja neugodnih pitanja, bez obzira koliko bili  elokventni u rečenicama koje ne daju konkretan odgovor. Ova neposrednost pristupa dodatno je potencirana odabirom tehnike koja od korisnika zahtijeva spontanost i kratak vremenski period izrade viđenog. Polaroid, naime, karakterizira vremenska određenost i iščitavanje značenja unutar konteksta medija, prepuštenog postupnom blijeđenju, pri čemu se nestali dijelovi kompozicije uvijek iznova nadograđuju dodatni slojem značenja.

Serija od sveukupno petnaest polaroida nadovezuje se na prijašnju, nazvanu „On the Edges of Reality“ (2018. – nadalje). Rađeni u istoj tehnici, ovi ciklusi proučavaju odnose odraza u zamagljenom staklu koje umjetnik postavlja u napuštene objekte i vanjske, ispražnjene prostore. Pritom u novu seriju uvodi komponentu boje. Obje serije ostavljaju svoj kraj otvorenim, omogućujući nadogradnje ciklusa na razini produkcije, ali i značenjskog obrata koji ovako zasnovan rad može pružiti. 

Kustosica izložbe Petra Golušić u fotografovim namjerama prikaza raznih obrisa i formi plavetnila u dubinama, daljinama, prazninama i beskrajima, odraženima u staklu koje je predmet snimanja, iščitava određeni „work in progress koji kodira višerazinsku percepciju. Stvaraju se prizori odraza svijeta koji se prikazuje kao područje pacifizma i iskonske snage/mekoće duha. Mapira se univerzalno prostranstvo mira.”. U tom univerzalnom prostranstvu mira kustosica uočava spiritualnu kartografiju koju ispisuje umjetnik, sabirući poput iskusnog mornara svoje dojmove u trenucima pripovijedanja.

Skvrce navodi kako je ljudsko biće tiho i kontemplativno, a ta se karakteristika iščitava u odrazu mora poput prepoznavanja vlastitog „ja“ u psihoanalitičkoj teoriji Jacquesa Lacana. Na temelju Lacanovih razmišljanja, razlika i jaz u shvaćanju vlastitoga ja stvara se nerazdvajanjem samoga sebe i slike o sebi, odnosno odraza koji vidimo u zrcalu. Ja nastao na temelju ovakve zrcalne slike nije ni cjelovit ni savršen, kako subjekt najčešće misli, a ova se zbunjenost prenosi i na emocionalnu razinu, gdje uviđanje da postojimo kao zasebni subjekti, odvojenih od drugih, uvjetuje osjećaje tjeskobe i gubitka. 

Ovaj se osjećaj melankolije osjeća u polaroidima Mihe Skvrca, u kojima je prisutna suptilna doza romantičarskog Weltschmerza, dodatno potencirana magličastom atmosferom prikaza mora koje djeluju poput planina koje promatra osamljena osoba u antologijskoj slici Caspara Davida Friedricha. U ovoj seriji, vrijeme kao da ne postoji, a gledatelji nisu sigurni radi li se o zori, sutonu ili popodnevnoj žegi mediteranskog kraja iz kojeg potječe autor. Ovdje postoji samo Vrijeme, prevladavajući koncept bez kraja i početka, u kojemu pojedinac postaje svjestan sebe i svoje prolaznosti. 

Naizgled skromna tehnika polaroida, na izložbi postavljenih jedan pored drugog na bijelom zidu i u bijelim neutralnim okvirima, utječe na razinu reprezentativnosti. Čista i jasna površina biva „zaprljana“ motivima koji izgledaju poput Rorschachovih mrlja, u kojima promatrač tek naizgled promatra dvostruku simulaciju odraza: mora u staklu i slike u kameri. Poput starih ogledala pronađenih na tavanu, punih prašine i hrđe nastale tijekom dugog perioda nekorištenja, ove fotografije prenose sliku o nama samima, slijedeći isti nostalgičan obrazac. Kao opreka masovnoj kulturi koja korisnika bombardira koloristički nabrijanim i ispoliranim slikama, s naglaskom na uvećane detalje predmeta sveopće komercijalizacije, fotografije Skvrca javljaju se kao svojevrsna namjerna greška u procesu proizvodnje. Tajnovite i kontemplativne, uvode nas u nove svjetove, istovremeno daleke i mistične, ali i bliske i poznate. Autor se ponovno profilira u svom istančanom ukusu portretiranja, ovoga puta ulazeći u duhovne predjele prikaza u kojima ispisuje misaone i emotivne pejzaže.

Jelena Tamindžija Donnart