Nabori
24. 05. 2018.
Sandra Križić Roban o seriji fotografija Maše Bajc “Ne-obične stvarnosti”
Ponekad fotografije doživljavam kao nabore na koži u kojima su zaostala sjećanja. Nemoguće ih je izravnati, „poraditi” na njihovu izgledu. Oni su poput neke nevoljne skupine dokaza nevidljivih drugima; svjesni smo da su povezani s nečijom intimom,no isto smo tako upozoreni da nam njihova značenja izmiču. Ponašamo se poput Georgesa Pereca dok je onda davno sjedio u taksiju opisujući što je vidio tijekom nekoliko sati. Sve što se odvilo pred njegovim očima postalo je dio rada. Sadržajno, elemente sjećanja u njegovu, kao i mnogim drugim slučajevima, moguće je evidentirati, pobrojiti, arhivirati. No što zatim s tim?
Maša Bajc u seriji Ne-obične stvarnostikoristi se fotografijom kao idealnim (pomoćnim) sredstvom bez kojeg proces sjećanja nije moguće zamisliti. Odluka o trenutku okidanja perpetuira se kroz dulje razdoblje, uvijek iznova, bez obzira na doba dana ili mjesto. Ponekad snima dok boravi u prostoru između, u zraku, bilježeći optičke senzacije koje su okidači za čitanje intimnih stanja. Niz uzaludnih tragova malog psa koje je ostavio na dinama možda ćemo dovesti u vezu s općim ljudskim stanjem. A možda će to tek biti povod za rekapitulaciju nekog našeg, kameri nevidljivog sjećanja.
Ponekad dok gledam nečije fotografije očekujem vidjeti strance zlokobnog izgleda, mračne kutove sirotinjskih ulica, scene snimljene iza čvrstih bedema koji nas štite od tuđih rizika i opasnosti (parafrazirajući Z. Baumana). Libim se ući u njihove prostore, ostajem na sigurnoj udaljenosti koju mi omogućuje ekran ili izložbeni postav. Mašine snimke ipak ne pretpostavljaju ogradu, nisu prepreka. Razvijaju se podsjećajući me na film koji slučajno ispuštamo iz ruke i koji se odmotava pred nama. Zagledat ćemo se u pojedine sličice, tko zna iz kojeg razloga. Privlači nas ritam događaja koji su zbog slučaja ili namjere spojeni u labavu vezu. Ne povezuje ih narativ, jer ne funkcioniraju kao ilustracije iz priče koju želimo slušati.
Ponekad se ponašamo kao neznanci koji slučajno susreću drugog neznanca – ne prepričavamo jedni drugima sjećanja, tek ih ovlaš prepoznajemo bez potrebe da ih imenujemo. U namreškanom gorju prekrivenom snijegom vidim prostranstva preko kojih sam preletjela, ne obazirući se na njihovo postojanje. Bio je važan cilj, ne putovanje. No nejednaki ritam svjetala koja su se „ukopala” u horizont druge snimkegovore koliko je važan proces, a ne rezultat. Jer on na kraju, htjeli mi to ili ne, skonča zamotan u plahte, izdvojen i pospremljen, zapisan tek djelomično, jer je ostatak teksta obrisan kao na onoj Freudovoj mističnoj ploči za pisanje. Mučimo se sa zapisom, brišemo kako bismo napravili mjesta za nove riječi, nove slike, pomičemo ih i dovodimo u vezu sve do nekog novog rasporeda koji će potvrditi ili poništiti onaj prethodni.
Ponekad odustajem od brojenja koliko riječi pripada nekoj slici. Prepuštam se gledanju a da ne žudim za značenjem, jer ono slijedi iz osobitog reda koji nisam sama zadala. Ne marim za kronologiju događaja, već promatramsudare (Didi-Huberman) koje fotografije omogućuju – sudare znanja, mišljenja, teksta i slike (čiji su međusobni poredci možda u sukobu). Sviđa mi se to što struji kroz fotografije Maše Bajc. One su dispozitiv čiju će mrežu između elemenata svatko uspostaviti sam.
Sandra Križić Roban
