Najljepše mjesto na svijetu

Marija Borovičkić o izložbi suvremene slovenske fotografije Najljepše mjesto na svijetu

 

Suvremena slovenska fotografija ili barem selektirani fragment onoga što ona obuhvaća i dotiče predstavljen je domaćoj publici još jednom izložbom Hrvatskog fotosaveza, ovoga puta održanom u Klovićevim dvorima. Kustosica Sandra Križić Roban pomiče fokus s domaće umjetničke scene na susjednu, slovensku, uspostavljajući među ostalim suradnju s Galerijom Fotografija iz Ljubljane te kustosicom i voditeljicom galerije Barbarom Čeferin.

 

 

U uvodniku popratne publikacije kustosica naglašava ideju i značenje arbitraže koja u kontekstu Slovenije poprima više uslojenih značenja; ona politička i teritorijalna, svakodnevna kojom pokazujemo odnos i zanimanje za drugoga ili pak ona umjetnička, kustoska, kojom probiremo, izdvajamo, definiramo i pregovaramo sami sa sobom i drugima. Utoliko je i sama izložba predstavljena kao pokušaj dijalogiziranja i odmicanja od politički ili stereotipno uvjetovanih konfliktnih zona dviju susjednih država.

U nemogućnosti podvlačenja zajedničkog nazivnika heterogenoj fotografskoj sceni Slovenije, koncept izložbe naslonio se na neke aktualne agende i rubne dijelove dviju zemalja, na poziciju „nas“ koji tumačimo i vrednujemo „njih“. Upravo naziv Najljepše mjesto na svijetu pritom predstavlja autoironično pozicioniranje kustosa koji valorizira, kao i pojam fotografije koju se nastoji značenjski sugerirati kao razgovornu a ne konfliktnu zonu. Na taj način formalna i početna pozicija i konceptualizacija izložbe želi moralno oponirati oblicima fizičkih i mentalnih ograđivanja.

Izložba počinje pozamašnom serijom fotografija autora Matjaža Rusta i Roberta Marina pod nazivom Najljepši grad na svijetu. Upravo ovaj naziv, ironično preuzet citat gradonačelnika Ljubljane, poslužio je kao okosnica njihova rada te, u transponiranom obliku, izložbe u cijelosti. Ujedno predstavlja jednu od najspecifičnijih serija ove izložbe; kvantitetom fotografija LCD reprodukcije, deestetiziranjem i potpunom podređenošću prizoru. Iako obuhvaća niz urbanih i uličnih konstelacija, najupečatljiviji motivi oni su krajnje raskalašenog noćnog života i brutalnih pijanstava, mladenačke opskurnosti i devijacije, što s jedne strane može opravdavati pomicanje fokusa s tehničke kvalitete na onu značenjsku. Međutim, teško se oteti dojmu da provokativno i (anti)umjetničko u ovoj seriji često prelazi u (samo)eksploatacijsku atraktivnost prizora.

 

 

Kao izmaknute oblike fotografskih praksi možemo promatrati i radove Radenka  Milaka i Romana Uranjeka. Njihova serija višemedijskih kompozicija pod nazivom Datumi na rubu je crteža, slike, akvarela, fotografije, arhiva, fikcije i dokumenta. Povijesno i privatno, objektivno i subjektivno, racionalno i iracionalno redovito je povezano s opsesijom umjetničkog distorziranog bilježenja; interpretacijom, izvrtanjem i repozicioniranjem, pri čemu najčešće prepoznajemo „maljevičevsku” ikonografiju.

Na tragu „posuđenih“ motiva i dokumenata – turističkih brošura, serija je radova Tanje Lažetić pod nazivom Devet bazena iza razbijenog stakla. Idilične fotografije nekadašnjeg vremena, turističkih odredišta, hotela, bazena i socijalističkih odmarališta koketiraju s danas popularnom i dobro utabanom retro-estetikom, te izgrađuju drugi sloj značenja simboličkom i performativnom autoričinom gestom – činom razbijanja i lijepljenja stakla. Pri tome vidljiv te značenjski superponiran postaje upravo ožiljak – sjećanja, mita, vremena, nostalgije, ideologije?

S druge strane, nekoliko autora ostaje u okvirima uvjetno rečeno tradicionalne, nerijetko pejzažne i tehnički dobro artikulirane fotografije velikih dimenzija koja bez iznimke bilježi i ljudski trag.

 

 

Među poznatijim imenima slovenske fotografije svakako je Jane Štravs, ovdje predstavljen serijom fotografija Dahab. Selu egipatske pokrajine u kojem naslućujemo procese preobrazbe specifičnog i ambijentalnog pustinjskog krajolika uzrokovane ljudskom rukom, Štravs pristupa zanatski i minuciozno, pomno birajući popunjenost i efektivnost kadra, osvjetljenja, boje i prizora, koliko god on sadržajno reduciran bio.

Antropomorfne tragove u krajoliku bilježi i Emina Djukić, autorica fotografske serije pod nazivom Egzistencija. Znakove čovjeka prepoznajemo u formama crvene markacije na deblu, drvenih prečkica za penjanje prikovanih za koru stabla ili ostavljenih objekata u polju čija savršenost geometrije i bjeline dodatno oponira organičnosti i nijansiranosti okolnih travki, grmova, grana i oblaka.

 

 

Jaka Babnik serijom Jebodrom predstavlja mjesta uslojena s nekoliko razina rubnosti: onim urbanim i ruralnim, ukroćenim i divljim, intimnim i javnim, sakrivenim i otkrivenim. Mjesta su to u koje je, više ili manje diskretno, upisano ono bihevioralno, socijalno i utilitarno – rubna praksa čovjekove seksualnosti. Stoga paralelne stvarnosti i funkcije, privatne živote i situacije tek zamišljamo stvarajući drugu, mentalnu dimenziju fotografije s pridodanim značenjem.

Pejzažnim fotografijama pripada i serija fotografija Rub, mladog fotografa Aleša Rose. Pročišćena, gotovo meditativna, ogoljena i baršunasta površina oker brda i proplanaka na prvi pogled odmiče od ljudskog čimbenika. Tek jedna diskretna horizontalna linija teretnog vlaka naznačuje prisutnost nekog drugog. Iako nije istaknuta u autorskoj izjavi, specifična je upravo ona prvotna prisutnost autora na ovim prostorima koji virtualnim posredstvom satelitske tražilice preko ekrana otkriva potentno fotografsko mjesto na koje naknadno odlazi.

 

 

U kontekstu motiva na kojima se preklapaju prirodno i ljudsko, divlje i urbano, treba spomenuti još i seriju fotografija Periferije Tomaža  Gregoriča. Kultivirani oblici prirode gdje se golema stabla isprepliću s naznakama arhitekture ovdje su namjerno reducirani na nijanse sive boje. Iako ostaje pomalo nejasno na što točno cilja, parafrazirajući autora: konformističkom crno-bijelom estetikom gledatelja se odvraća od razmišljanja o sposobnostima medija i prepušta suhoj ontologiji pojedinačne slike.

 

 

S druge strane, okrutnost i prisilnost kultiviranja životinjskog dijela prirode prikazani su fizičkim i psihološkim „uguravanjem“ u arhitekturu i očekivanja posjetitelja zoološkog vrta. Tanja Verlak u seriji fotografija ZOO prikazivanjem šćućurene divlje mačke iza stakla ili slona u kutu zatamnjene prostorije svjedoči o zastrašujućim oblicima ljudskih „vakumiranja“ i instrumentaliziranja živog svijeta.

Neke druge, naizgled sasvim drugačije, no također konformističke, oblike ljudskih potreba, dotakao je i Boštjan Pucelj serijom Nestali u akciji. Razna su mjesta i forme u kojima autor u gradu i okolišu pronalazi protagoniste svojih fotografija – kolica za kupovinu. Ovaj banalni i beskonačno puta reproducirani ne samo objekt već i simbol konzumerizma autor gotovo subjektivizira i viktimizira, naglašavajući krhkost njegova značenja, radikalnost amplituda njegova korištenja i nekorištenja, stvaranja i odbacivanja.

Na koncu, vratimo li se na prvi opisani rad – Najljepše mjesto na svijetu, možemo povući dugačku liniju prema jednoj sasvim drugoj povijesnoj i sadržajnoj dimenziji ali i uočiti paralelnost u tome da još jedna serija na neki način odstupa. Serija crno-bijelih fotografija YU & me Bojana Radoviča nastala je 80-ih godina u Jugoslaviji i obuhvaća niz najrazličitijih fragmenata života, svakodnevice, ljudi, situacija i osobnih memorija autora. Njihov je zajednički nazivnik pomalo nejasan i zaokružuje ga više činjenica jedne dekade nego kohezija sadržaja koju većina ostalih radova ima. Ovdje međutim možemo naslutiti i neke prakse ili mode novije fotografije koje se češće zgušnjavaju u homogenim i artikuliranim fotografskim cjelinama i istraživanjima nego prepuštaju pojedinačnim fragmentarnim okidanjima jedne fotografije – jedne priče.

 

 

Potraga za zajedničkom idejom navedenih serija, pogotovo u kontekstu početne arbitražne i moralne potke ove izložbe, bespredmetna je i teško je možemo nazrijeti. Izložbom Najljepše mjesto na svijetu, kako nazivom tako i djelom, naglašena je razina kustoske geste, susjedske misli, aktivnosti i poziva na suradnju čime nam se otkrivaju neke zanimljive sličnosti i razlike. One se ne manifestiraju samo na razini suvremene fotografske prakse, u kojoj je intrigantno komparatistički prepoznavati i neke naše autore, a koja u navedenoj selekciji pokazuje oscilacije, kako pristupom i sadržajem tako i kvalitetom, već i na razini suvremenosti i „zajedničkosti“ života samog koji se pokazuje kao najrelevantniji arbitar fotografskih i ostalih dijaloga.

__

Fotografije snimio: Marko Ercegović

10.10.2016.

This post is also available in: English