Nekoliko “zona” fotografskog mišljenja

Bojan Radovič – Replika

Galerija Jakopič, Ljubljana

25. 10. 2022. – 22. 1. 2023.

Upravo dovršena izložba Bojana Radoviča u Galeriji Jakopič u Ljubljani svojevrsna je fotografska putešestvija, obilježena gledanjem i bilježenjem viđenoga, radovima koji dijelom pristaju u kontekst dokumentarnosti, a dijelom nastaju na temelju ambicioznijih umjetničkih namjera, uz solidne konceptualne temelje koji definiraju dio njegovih postupaka.

Relativno velik izložbeni prostor podijeljen je u nekoliko “zona” Radovičeva fotografskog mišljenja. Uvodni dio izložbe ponajviše je obilježila serija “Ready made mrtve prirode” iz 2008. Riječ je o jednoj od umjetnikovih ponajboljih serija u kojoj se svaki rad sastoji od dvije fotografije – manje, koja pokazuje dio urbanog konteksta unutar kojeg je zapazio mrtvu prirodu (cvjetni aranžman postavljen u prozor dostupan pogledu iz pješačke perspektive), dodatno je označivši navodom lokacije, datumom i vremenom nastanka snimke, te veće na kojoj je vidljiv detalj snimljen na istom mjestu. Ovi parovi, ujednačeni u formatu, pristupu i interesu, na izvjestan način pripadaju vernakularnoj fotografiji, a što je pristup čije tragove nalazimo i u pojedinim drugim Radovičevim serijama. U “Ready madeu” Radovič raspravlja o odnosu prema ljepoti kao banalnosti, potrebi da se određena razina estetske potrebe zadovolji u nekom obližnjem trgovačkom centru, posezanjem za plastičnim cvijećem ili nečime što bismo mogli nazvati tekstilnim pastišem.

Umjesto standardne retrospektive, za ovu priliku Radovič se odlučio na koncept replike, donekle dovodeći u pitanje poziciju vlastite stvaralačke jedinstvenosti, a da pritom nije ugrozio ni vrijednost ni značaj svojih radova, kako u uvodniku kataloga navodi slovenska teoretičarka Marina Gržinić. U tom inzistiranju možda će, ponajprije zbog potrebe za konceptualizacijom onoga što radi, u drugom planu ostati ono što je u njegovom radu osobito zanimljivo, a što se, recimo, zamjećuje u sjajnoj maloj seriji “Mirage” – pristupa koji djeluje poput opsjene ili iluzije. Zasnovana na japanskoj priči o lisičjem oknu (možda čak prije tražilu koje će nas automatski dovesti u područje fotografije), serija govori o specifičnom načinu gledanja kad se nađemo u nepoznatom okolišu. U njemu ponekad ne možemo vidjeti ono što tražimo ili smo nakanili ugledati, pa su poslovično pragmatični Japanci upravo na takvim mjestima intervenirali unošenjem već snimljenog prizora koji funkcionira kao željena slika, ona koju smo već stvorili u mislima, i bez koje ne želimo napustiti to određeno mjesto.

Utjecaj Japana na Radoviča vidljiv je i u drugim serijama, ponajprije u “Marumage” iz 2012., snimljene u Himiju u Japanu za vrijeme odvijanja istoimenog festivala. Sastoji se od četrdesetak ženskih portreta Japanki snimljenih u tradicionalnoj odjeći i lica gotovo u potpunosti lišenih ekspresije. Živopisne pozadine u žutoj, ružičastoj, zelenoj i plavoj boji ujednačavajući su faktor koji subjekte istovjetno tretira u složenom procesu u kojem mi, navikli na tradicionalni zapadnjački, ponajviše bjelački pogled, teško pronalazimo ključ kako ih odgonetnuti i razlikovati.

Tik uz ulaz u galeriju bila je smještena serija “Hibakujumoku”, fotografije velikog formata gotovo prikrivene osušenim stablom uz koje su postale dio šireg, “preživjelog” konteksta. Prikazuju skenove kore stabala koja su preživjela napad atomskom bombom, i nastavila rasti zahvaljujući upornosti koju samo priroda u svojim vlastitim resursima uspijeva iznaći.

Radovičeve replike uključuju i serije kojima propituje medij, postojanost i potrošivost fotografije zavisno od protoka vremena i korištenja specifičnih, kao i autoreferencijalne radove u kojima se ne referira isključivo na događaj iz prošlosti, nego progovara o potrebi razmišljanja o proteklom vremenu i okolnostima koje su ga obilježile. Kako fotografski, tako i kao osobu.

Sandra Križić Roban

Fotografije postava izložbe: Matevž Paternoster (MGML)