“Neopterećen, izvan sustava”
O izložbi Tadeja Pogačara Rani radovi: Životinje Kuće Ljudi piše Maja Flajsig. Izložba je održana u Institutu za suvremenu umjetnost od 24. ožujka do 15. travnja 2022.
Razmišljajući o radovima Tadeja Pogačara predstavljenima na izložbi Rani radovi: Životinje Kuće Ljudi u Institutu za suvremenu umjetnost, nužno postajemo svjesni specifičnog vremenskog razdoblja, društvene situacije i načina na koji su oblikovali jednu mladost.
Naime, riječ je o radovima nastalima od 1975. do 1980. godine, pri čemu su neki od njih ovom prilikom prvi puta ugledali svjetlo dana, budući da su dosad postojali u tami fotografskih negativa. Ipak, ideje i promišljanja Tadeja Pogačara, glazbenika, performera i umjetnika različitih medija, ne ostaju zamrznute na fotografskim papirima kao svjedočanstvo prošlih vremena. Autor svoj ludički i apsurdistički izričaj njeguje i održava, pa tako ni fotografije nisu postavljene kao dokumenti, već prije kao događaji koji su prethodili i formirali i danas aktualno stvaralaštvo, a kojima se Pogačar vraća kako bi ih reinterpretirao. Dakako, u istom stvaralačkom duhu koji je pokrenuo fotografirane događaje.
No, prije svega, potrebno je znati tko je Tadej Pogačar, ili barem tko je Tadej Pogačar bio tih sedamdesetih godina. Pogačar je bio suosnivač kluba Imbecili i grupe IZS u odredu izviđača, koji je konceptualno sukreirao njegov program. Kako kustosica izložbe Lilijana Stepančič piše, taj je program bio inovativan, s posebnim naglaskom na kulturne aktivnosti – kazališne predstave, akcije u prirodi i dijalog o važnosti zajednice, metodama učenja i obrazovanja. Međutim, u tom je periodu Pogačar ipak djelovao ponajviše kao glazbenik. Prvo u skupini Odpad (1977.), zatim Naoportus (1978.) i na kraju Srp (1979.–1984.). Grupe su se sastojale od vršnjaka, istomišljenika i prijatelja koji su kolektivnim eksperimentom istraživali mogućnosti elektroakustičke i repeticijske glazbe, a postupno su stvarali autorsku glazbu s elementima slobodne improvizacije.
Izložba Životinje, kuće, ljudi s jedne strane predstavlja događaje, a s druge liniju promišljanja umjetnosti i onoga što može biti umjetničko. Tako u prvoj prostoriji ISU nailazimo na fotografije koje je Pogačar snimio 1975., kako je sam naveo tijekom vodstva izložbom, „nekim ruskim fotoaparatom“ koji je dobio na poklon. Fotografirao je pogled kroz prozore te ponavljao motiv kuća koje je kroz njih promatrao. Kuća koje pripadaju nizu od dvadeset jednakih zgrada nastalih tijekom 1920-ih godina i procesa urbanizacije Ljubljane. U kontekstu fotografije, riječ je o onome što danas nazivamo sekvencijalnom fotografijom karakterističnom za ovaj period. Međutim, u postavu izložbe nailazimo na začudan trenutak – između fotografija kuća koje su se još nazivale i švicarskim kućama, nalazi se i prazna kašeta postavljena uspravno, s uzorkom palme, koja sugerira da je bila ispunjena nekakvim tropskim voćem. Tropi u Hrvatskoj, Švicarska u Sloveniji – moguće je na takav se način poigravati sa značenjskim sustavima, no ono što ona čini jest da provocira, preispituje i očuđuje.
To svakako nije jedina intervencija koja naizgled djeluje kao slučajna, a zapravo nadograđuje fotografsku izložbu koja pak, zahvaljujući takvim gestama, nije samo dokumentarna. Tako, primjerice, Tadej Pogačar naglašava da stolci u kutu iduće prostorije ondje stoje namjerno. A namjera jest da se na njima ne sjedi. Autor se poigrava i sa samim fotografijama koje prikazuju njegove “akcije bez događaja”, a koje je snimio Gojmir Lešnjak. One dokumentiraju gestualne i spontane akcije i u funkciji su kratkih priča. Uz ostalo, evidentiraju događaj prilikom kojeg je Pogačar bio pozvan na izviđačko natjecanje i kad je prije početka uzeo jedan od pokala i fotografirao se s njim, bivajući tako pobjednikom i prije nego je natjecanje započelo. Uvećane fotografije postavljene na zidove ISU zgužvane su, kao da ondje stoje već neko vrijeme. Sugeriraju da se sjećanja na te događaje gužvaju i savijaju kako vrijeme prolazi, a vlaga ih preoblikuje u skulpturalne forme, kao što to čini s plakatima na ulicama grada. Jasno, bila je to Pogačareva intervencija, kao i sama selekcija i odabir fotografija akcija koje su po prvi puta izložene zajedno. Riječ je o akcijama bez događaja, kako sam Tadej Pogačar naziva te performanse, odnosno akcijama bez publike i izvan sustava umjetnosti.
Izuzev stolaca i kašete, u prostoru je uz prozorsko okno postavljena još jedna intervencija. Riječ je o parolama koje svojom tipografijom i izrazom podsjećaju na dadaističke časopise, na dispoziciju, okretanje i razdvajanje riječi u začudne kompozicije. Sam tekst tvori svojevrsni apsurdistički manifest grupe Imbecili, to jest tri poslovice koje su skovali njezini članovi: „Nema brata osim imbecila“, „Jednom imbecil, uvijek imbecil“ i „HA AH“. Grupu Imbecili sačinjavali su tada osamnaestogodišnjaci, koji su ime sastava odabrali protiveći se bilo kakvoj vrsti racionalizma, te su tako postali Imbecili. Fotografije predstavljene na izložbi prikazuju njihove foto seanse, izviđačka natjecanja, boravak u prirodi, redom dokumente suptilnog i intimno radikalnog djelovanja mladih ljudi neopterećenih uzusima društvenih okvira.
Spomenute fotografije slijede prikazi nastupa glazbene grupe SRP u galeriji Škuc u Ljubljani i na drugim festivalima poput RIO (Rock in Opposition), a koja je kroz svoj eksperimentalan karakter nerijetko kombinirala kazalište i glazbene izvedbe. Tako je jedna izvedba uprizorena i na samom otvaranju izložbe. Grupa SRP, jedan od vrhunaca slovenskog oporbenog rock pokreta, nastupila je uživo nakon dvadeset godina. Gojmir Lešnjak nastupio je kao tenor, Tadej Pogačar kao alt, Matjaž Sekne kao bas, i Primož Simončič kao sopran. Tom su prilikom ekskluzivno izveli kompoziciju koja sugerira ratna zbivanja, „Desant na Rt dobre nade“ Ivana Volariča – Fea, „najvećeg slovenskog pjesnika nakon Kosovela“, kako piše u najavi.
Iako je razvidno da izložba prikazuje i ljude i kuće, ipak nedostaju životinje najavljene u naslovu. Pogačareve fotografije zebra i rešetaka ipak nisu dospjele u Zagreb, budući da u galeriji za njih jednostavno nije bilo mjesta. Fotografije su to koje kustosica izložbe Lilijana Stepančič opisuje na ovaj način: „Kritiku društvenih instituta izvrsno ilustrira fotografija ZOO-a iz 1979. Na njoj, više nego zebru, vidimo ogradu. Riječ je o zarobljenoj životinji čije je prirodno okruženje čovjek promijenio i preuzeo skrb za njezino preživljavanje. Priroda u zoološkom vrtu je kultura. (…)“
Tadej Pogačar u maniri svog djelovanja opisuje ovu izložbu na jednostavan, harmsovski način: „Kakvi ljudi? Imbecili. Kakve hiše? Švajcarske hiše. Kakve životinje? Životinje u kavezu.“
Maja Flajsig