Nostalgična stakla – otvoreni narativi
U Sisku je osnovan prvi Centar za stare fotografske procese u Hrvatskoj, prilog o njemu piše Alma Trauber.
Mokri kolodij, cijanotipija, Van Dyke, gumeni otisak, gumoil otisak, uljni print, karbonski print, želatinski srebrni print, mordançage neke su od povijesnih tehnika i postupaka u izradi fotografije čija je suvremena rekonstrukcija i ponovna upotreba postala povodom za osnutak prvog hrvatskog Centra za stare fotografske procese u Sisku.
Nakon više od deset godina bavljenja i istraživanja digitalne fotografije i mogućnosti koje ona pruža, sisački fotograf, Miroslav Arbutina odlučio je napraviti zaokret. Sam kaže da ga je digitalna fotografija, kao i njezina uvjetovana interakcija, bilo tehnička, bilo umjetnička, s dobro poznatim i uvriježenim programom za obradu (Adobe Photoshop), navela na promisli o stanju u kojem je iščeznulo primarno fotografsko mišljenje. Postupak je postao ”prejednostavan”, a dobivena fotografija više nije bila ona koja je ”ušla” u fotoaparat. S obzirom da su mu povijesne tehnike u izradi fotografije bile otprije poznate, upustio se u istraživanje primjene tih tehnika u suvremenoj fotografskoj praksi i naišao na kompleksnu mrežu autora koji koriste pretežito mokri kolodij, cijanotipiju, Van Dyke ili gumoil print. Otkrivši rad Miše Keskenovića, Anne Ostanine i René Smetsa, prvo je završio tečaj mokrog kolodija u Novom Mestu i upoznao se s aktivnostima ondašnjeg Fotopub festivala. Tako se konkretizirala početna misao o potrebi za zaokretom unutar fotografskog medija, koja se potom razvila u kontinuirani i uvijek nepredvidljivi proces ”taktilnog” ili ”fizičkog” iskustva fotografije.
Upoznavši sve prednosti i nedostatke mokrog kolodija kao i ostalih povijesnih ili ”alternativnih”, ”starih” fotografskih postupaka, Miroslav Arbutina je upravo u njima prepoznao ono magično, introspektivno otajstvo fotografije koje je fasciniralo i prve fotografske pionire poput samog Fredericka Scotta Archera, izumitelja tehnike mokrog kolodija. Nasuprot digitalne prolaznosti, hiperprodukcije, tehnološke pasivnosti i drugih mogućih zamki rutinskog postupanja, pojavio se fanatičan interes za tehničku vještinu, fizičku uključenost i nepredvidljivu jedinstvenost u nastanku fotografije. Ritam pražnjenja i punjenja memorijskih kartica zamijenjen je ritmom različitih omjera kemijskih otopina, pritisaka i pokreta ruke, neizvjesnosti, uzbuđenja i izazova izrade.
Kako u Sisku već gotovo deset godina aktivno djeluje Fotogalerija Siscia Obscura, Arbutina je svoju novu ljubav prema mokrom kolodiju odlučio prenijeti i drugima te je pokrenuo osnivanje Centra za stare fotografske tehnike kao programsko proširenje djelovanja Fotokluba i Fotogalerije Siscia Obscura, službeno ga predstavivši javnosti 4. srpnja 2018. godine. Osim rada na (o)čuvanju fotografske baštine, Centar će djelovati u smjeru aktivnog edukativnog i medijacijskog rada s mladima, učenicima osnovnih i srednjih škola te će kroz taj rad nastojati uvesti i praktičnu primjenu upotrebe starih fotografskih tehnika u nastavi likovne kulture u školama. U planu je izrada replike starog fotografskog aparata na mijeh kao i adaptacija sadašnjeg prostora Fotogalerije u tzv. ”staklenu kuću” po uzoru na staklene fotografske atelijere. Jedan od rijetkih primjera očuvan je u Celju; riječ je o atelijeru Josipa Pelikana izgrađenom 1899. godine.
Osim edukativnih radionica namijenjenih djeci, ali i odraslima, u Atelieru Siscia, kako se još naziva ovaj Centar, održavat će se i redovita izložbena djelatnost u sklopu koje će se predstavljati umjetničke fotografe koji u svom radu primjenjuju povijesne fotografske procese, ali i izložbe fotografija koje kroz ovu tehniku na različite načine interpretiraju baštinu lokalnog područja. Takav vid programskog djelovanja nastavak je dosadašnjih projekata Miroslava Arbutine kao što su bili tečajevi o cameri obscuri, izradi papirnatog negativa i analognih fotografija, tematski specifične izložbe u sklopu godišnje manifestacije Dani industrijske baštine grada Siska (npr. izložba Industrijska baština grada Siska u starim fotografskim procesima održana 2014. godine), opći fotografski tečajevi za mlade s područja Siska koji su 2017. godine rezultirali izložbom Mladi fotografi i industrijska baština grada Siska u suradnji s Gradskim muzejom Sisak. Ovakva sadržajna “prethodnica” logično je dovela do pokretanja Ateliera Siscia, tj. Centra za stare fotografske procese, specifičnog u lokalnom i širem državnom kontekstu, po prostoru i programu prema kojem djeluje.
U Centru su trenutno izložene fotografije Miroslava Arbutine u tehnikama mokrog kolodija, gumoil i gumenog printa, karbonskog printa s njegovim prepoznatljivim motivima: portretima i pejzažima suvremenog Siska. Sam prostor Ateliera Siscia određuje inscenirani prostor za fotografiranje sa slikanom pozadinom velikog formata koja prikazuje sisački Stari grad akademske slikarice Kristine Mareković i pomoćni rekviziti koji nostalgično vraćaju promatrača u početak 20. stoljeća.
U pokušaju kompleksnije kontekstualizacije i sagledavanja pozicije jednog ovakvog Centra u mreži suvremene fotografske prakse kao i masovne akumulacije i raznovrsne produkcije fotografije kao medija, nadaje se jedan posve i nužno romantizirani zaključak. Sveprisutni fenomen fotografije doživljava svoju svojevrsnu retroavangardu na mikrorazinama koje je trenutno gotovo nemoguće iscrpnije interpretirati, ali je to svakako dio procesa koji zahtjeva neku novu “arheološku” analizu. Ovaj sklizak teren balansira između mogućeg potencijala jednog konkretnog i proširenog diskurzivnog polja fotografije s naglaskom na procesualnost, tehnička istraživanja i intermedijalnost (fotografija – grafika – slika – crtež) i romantizirane, subjektivne introspekcije koja može lako upasti u zamku kiča. Promatrajući fotografije Miroslava Arbutine, analizirajući pojedine fotografske procese, nisam mogla, a da ne razmišljam o vječno prisutnom auratskom konceptu Waltera Benjamina ili, u kontekstu fotografije, postauratskoj vrijednosti fotografije, konkretno se referirajući na njegove interpretacije fotografskog portreta Franza Kafke kao dječaka. Benjamin svoj dojam koji je na njega ostavila upravo ta fotografija opisuje i smješta u prostor tenzije između općeg i specifičnog, namještene konvecionalnosti fotografske scenografije i intenziteta melankoličnog pogleda dječaka, gdje detalj, više nego okružujući ambijent, izaziva empatiju i snažnu emociju. Odjek te specifične fotografske zamke i snažnog utjecaja na gledatelja/promatrača, prisutan je i dok promatramo fotografije Miroslava Arbutine. Dijaboličnost tih fotografija u smislu vremena u kojem su nastale, značenjska dihotomija u odnosu na “stari” proces i suvremene sadržaje, ili pak suvremene ljude u insceniranom povijesnom prostoru zahtjeva s jedne strane intimno fotografsko iskustvo, ali i kompleksnu psihološku razmjenu intelekta i emocija. Kod mokrog kolodija privlači provokativna aura ploče, njezina dinamika greške, nesavršenost koja je nepredvidljiva, ali jedinstvena. Razina tehničke uključenosti i usredotočenosti autora u fotografiju, gotovo kemijsko tumačenje sadržaja, sastavni su i gotovo programatski stav svake fotografije. Upravo taj segment “starih” fotografskih tehnika daje osjećaj bliske povezanosti s medijem i izaziva potrebu za interakcijom što za Atelier Siscia i prvi hrvatski Centar za stare fotografske procese otvara brojne mogućnosti.
Alma Trauber
1. RIHTER, Andrea. 2001. Stakleni fotografski atelje Josipa Pelikana u Celju. httpss://hrcak.srce.hr/142852 (17/72018)
2. (s. n.) 2014. Izložba Industrijska baština Siska u starim fotografskim tehnikama https://www.muzej-sisak.hr/article/400/izlozba-industrijska-bastina-siska-u-starim-fotografskim-tehnikama?y=2014 (17/7/2018)
3. (s. n.) 2017. Izložba Mladi fotografi i industrijska baština Siska https://www.muzej-sisak.hr/article/726/izlozba-quotmladi-fotografi-i-industrijska-bastina-siskaquot?y=2017 (17/7/2018)