O (de)mistifikaciji povijesti i pogleda kroz filmsku sliku

Arhivski život nesvrstanih i projekcija filmskog diptiha Dosje Labudović

20. 9. – 8. 10. 2023.

Galerija na katu i Dokukino KIC, Zagreb

Kako doživljavamo i pamtimo povijest? Prema tumačenju Waltera Benjamina, povijest se raspada u slike. Iz praktičnih ili sentimentalnih razloga prikupljamo i čuvamo (slikovne) uspomene s idejom dokumentiranja osobne prošlosti, kako bismo ju s vremenskim odmakom bolje sagledali i razumjeli, ali i kako bismo usmjerili svoje djelovanje u budućnosti. U osobnim arhivima prvenstveno sentimentalnog značaja, ponekad se ipak može naći i građa šireg društveno-političkog značaja, no ona je u oba slučaja podložna individualnim iščitavanjima. Arhivi su, ionako, prema definicijskom tumačenju, izrazi odnosa moći, pa postupanje s povijesnom građom ovisi o trenutku i motivaciji onoga koji joj pristupa. No, kako se onda postaviti prema (filmskoj) slici kao povijesnom dokumentu i kakav joj pridati značaj; jer vremena i pogledi se mijenjaju, posebice u digitalno doba kada je demokratizacija medija dovela do toga da gotovo u potpunosti izgubi vrijednost?

Krajem rujna u Galeriji na katu Kulturno-informativnog centra u Zagrebu predstavljena je izložba naslovljena Arhivski život nesvrstanih, praćena projekcijom filmskog diptiha Dosje Labudović redateljice Mile Turajlić. Riječ je o projektu istraživanja arhivske građe ponajprije analognih filmskih traka, koji autorica provodi već nekoliko godina nastojeći dati novi uvid u stvaranje slike Pokreta nesvrstanih. U tome joj svojim svjedočanstvom (ili samo prisustvom) pomaže Stevan Labudović, snimatelj Filmskih novosti i osobni snimatelj predsjednika Tita, koji ga je pratio na Putu mira, a sudjelovao je i u prezentaciji Alžirskog rata za neovisnost i brojnim drugim političkim događanjima važnima za određivanja položaja Jugoslavije na karti svijeta, bilježeći „stvarno stanje stvari“ na terenu, pri čemu iz Labudovićevih privatnih dnevnika doznajemo kako su mnoge od tih snimki (poput žrtava, uvjeta i načina ratovanja) bile inscenirane te su korištene u propagandne svrhe. Sama izložba sastojala se od fotografija, dopisa i sličnih primjera građe te ponekih kadrova iz filmova u obliku dnevničkih zapisa. Ova tema u posljednje vrijeme pobuđuje velik interes istraživača, koji ulaze u razne arhive nastojeći problematizirati (zajedničku) povijest, materijalnu umjetničku ostavštinu kao simbol raspada i zaborava, kolektivno pamćenje i slične pristupe. U svakom slučaju, riječ je o dijelu povijesti koji gotovo redovito izaziva polemiku, kako u istraživačkim krugovima tako i kod šire publike. U istom je periodu trajanja ove izložbe u KIC-u, na drugoj zagrebačkoj lokaciji – Čitaonici i Galeriji VN – bila priređena izložba muzeologinje i aktivistice Petre Matić koja se bavila životom aktera koji tih godina dolaze u Zagreb iz ostalih zemalja – članica nesvrstanog pokreta. Iz njihovih svjedočanstava, predstavljenih u audio formi, doznajemo o poziciji nesvrstanog Zagreba – organizacijama i udruženjima koja su se okupljala u Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP-u), što u pozitivnom smislu predočava političku klimu i zajednicu koja ih prihvaća na ovim prostorima, dijeleći njihov optimizam i uzbuđenje zbog tadašnjih događanja. I dok je taj projekt predočio vremenski tijek događanja na domaćem području i u prvi plan ipak stavio razmišljanja odabranih sudionika (unatoč naglašenoj usporedbi razdoblja koja nas upućuje na to, da je život nekoć bio sigurniji i da su ljudi bili otvoreniji, a što tumačimo kao kritiku današnje političke situacije), projekt Mile Turajlić ostaje pomalo nejasan.

Filmovi istovremeno tematiziraju slojeviti istraživački proces, individualne i kolektivne povijesti i sjećanje, filmsku sliku kao moćni medij za kreiranje javnog mišljenja te političku situaciju na području bivše države. S obzirom na količinu materijala i više pozicija s kojih autorica pristupa ovoj temi, gledatelj dobiva dojam da njezin pristup ostaje negdje između istraživačke dokumentarne i umjetničke kvalitete, pa je teško procijeniti na koga ili što redateljica želi staviti naglasak. Ovakve (umjetničke) prakse s uporištem u istraživačkim metodama ne predstavljaju novost, no aktualiziraju pitanje mogućnosti „objektivnog“ pogleda. Iz samog naslova zaključujemo da se u fokusu nalazi osobna i politička pozicija Stevana Labudovića te da je njegov rad polazište za neko novo tumačenje Pokreta ili razumijevanje tadašnje (političke) situacije, pa je to i prva razina s koje možemo pristupiti analizi filmova. Njegov lik i djelo autorica izvlači iz arhiva i stavljajući ga u kontekst prošlog vremena, iako vrlo površno, doprinosi rasvjetljavanju pojedinačnog snimateljskog pristupa, koji, pak, predstavlja nekadašnji odnos prema toj disciplini, ali i recepciji u društvu, i na toj je razini Labudovićevo svjedočanstvo zanimljivo. Stari sačuvani zapisi o snimateljskim rješenjima pokazuju da je katkada razmišljao o izvedbenoj, pa time možda i umjetničkoj kvaliteti, a upravo te bilješke koje je vodio za sebe sada postaju dokazi kojima autorica filmova nastoji potkrijepiti jednu od svojih teza. U današnjem kontekstu vidimo ga kao devedesetogodišnjaka kojega razgovor o snimateljskoj opremi ili prošlim vremenima jednako zabavlja i koji, iako bez kamere, autorici uzvraća „autorski“ pogled upozoravajući je na odabir kadrova ili slična rješenja. Pa ipak, čini se da je Mili Turajlić vrlo važno bilo da i sebe uvrsti u prezentacijski dio ovoga projekta – glasom, a ponekad i fizički, kako u procesu istraživanja građe tako i u njezinom iščitavanju. Naime, u scenama pretraživanja arhiva, intervjua s ponekim protagonistom toga vremena te putovanja od lokacije do lokacije, često ju možemo čuti kako daje uputu ili komentar svojim sugovornicima, a povremeno se pojavljuje nekim dijelom tijela ili obrisom. Također, govori o vlastitim sjećanjima, nostalgično izgovarajući misli potaknute arhivskim filmskim prizorima, što nas usmjerava na to da autorica ovu formu koristi kako bi preispitala i vlastitu poziciju, a to je druga razina koju ovaj film dotiče. Zatim je tu još pitanje formiranja i djelovanja arhiva uopće te postavljanja prioriteta za obradu građe, uz spomenuto razmišljanje o značaju i moći filmske slike, pa i osoban odnos protagonista… Perspektiva je mnogo, a nijedna ne odgovara na mnogobrojna usputno postavljena pitanja, ponajprije ovo iz uvodnog dijela teksta s kojim redateljica otvara drugi film iz ovog diptiha.

Tako Stevan Labudović ipak ostaje u sjeni opsežnog istraživačkog procesa i autoričinog traganja za prikladnom subjektivno-objektivnom formom kojom bi obuhvatila što više gledišta. Time se možda sugerira kompleksnost povijesti i ispreplitanje različitih segmenata, no ni u tom slučaju ideja nije jasno provedena od početka do kraja. Objektivno tumačenje arhivske građe teško je postići, jer iščitavanje uvijek ovisi o poziciji i motivaciji istraživač(ic)a te kontekstu u kojem djeluju. Iako pod utjecajem „znanstvenih metoda“ predstavljanja građe publici, usmjeravanja pogleda i uspostavljanja komunikacije, ovakvi (umjetničko)-istraživački pothvati ne iznose zaključke. Pa ipak, jasna struktura uvelike pomaže u otkrivanju autorskog polazišta i motivacije, što ovdje izostaje. Stoga ove filmove ponajprije promatramo kao pokušaje spajanja osobnih arhiva – pri čemu je prema nekim tumačenjima arhiv već i sam proces sjećanja ili pamćenja potaknutog vizualnim sadržajem – te arhivske građe u državnom vlasništvu koju je netko obradio i ostavio budućim generacijama da kroje njezin daljnji život.

Ivana Završki