O fotografskom pogledu Stanka Hercega

Stanko Herceg, Prirodno / neprirodno

6. – 30. 10. 2022.

Galerija Josip Račić – Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Najnovija izložba fotografa i snimatelja Stanka Hercega predstavljena je u zagrebačkoj Galeriji Josip Račić pod nazivom Prirodno / neprirodno. Riječ je o ciklusu fotografija nastalom u razdoblju između 2015. i 2022. godine, koji smo nešto ranije ove jeseni već imali prilike vidjeti na plakatima postavljenima u Zagrebu u sklopu projekta Art & Grad. Stanko Herceg hrvatski je fotograf koji je tim medijem zaokupljen od svoje jedanaeste godine zanimajući se pritom za razne vrste fotografskog izričaja uključujući portret, dokumentarnu i erotsku fotografiju te panoramu.[1] Riječ je o umjetniku koji je već dugo prisutan na sceni i koji se osim fotografijom, bavi i snimanjem, odnosno režijom videospotova te eksperimentalnim filmom, a na ovogodišnjem, 69. izdanju Pulskog filmskog festivala nagrađen je Zlatnom arenom kao direktor fotografije za film Punim plućima, redatelja Radislava Jovanova Gonze.

U ciklusu Prirodno / neprirodno , kako to navodi kustos Željko Marciuš, Herceg “koristi svojevrsnu nadrealističku poetiku i sadržaj snimajući neobične predmete u uobičajenom urbanom okruženju dobivši time nadstvarni ugođaj”, nastavljajući kako fotograf zapaža “ono što gomila ne primjećuje snimajući odgurnute motive unutar prizora koji kao da su proizašli iz kakva snoviđenja”.[2]  U tekstu objavljenom u časopisu Oris 2011. godine, likovni kritičar Vanja Babić, govoreći o Hercegovim fotografijama, u uvodnom dijelu čitateljevu pozornost skreće prema posebnosti fotoaparata, a time i fotografskog medija naspram, primjerice, slikarstva, utoliko što umjetniku omogućuje bilježenje prizora u djeliću sekunde, pri čemu, unatoč pažljivo odabranom motivu i u skladu s individualnom umjetničkom vizijom autora, fotografije sadrže i one elemente kojih fotograf postaje naknadno svjestan. Za ilustraciju te tvrdnje, Babić povlači paralelu s filmom Blow up Michelangela Antonionija u kojemu glavni junak, snimajući dvoje ljubavnika u parku, nehotice snimi i ubojstvo u pozadini, a čega postaje svjestan tek nakon što pomnije prouči fotografiju i uveća sumnjivi detalj.[3] Iako ovdje nije riječ o sličnom postupku, ciklus Prirodno / neprirodno fokus stavlja na začudne detalje našega svakodnevnog okruženja, kojih prolaznici vrlo često nisu svjesni, a koje Herceg uvećava i izvlači iz cijele slike ostavljajući pritom otvoreno pitanje konteksta u kojemu se oni nalaze. To su primjerice, bijeli plišani medo uspravno postavljen uz balkonsku ogradu jednog stana u modernističkoj zgradi, koji tako djeluje kao neobičan stanovnik koji promatra vlastitu četvrt, zatim plastična vrećica ili kakav omot koji je prekrio nisko stablo ispred jednog zagrebačkog shopping centra, a koji je zrak djelomice napuhao zarobivši ga time, glava plastične muške lutke s kaubojskim šeširom i sunčanim naočalama, koja, postavljena na štap ili šipku i okružena šumom, lebdi u prostoru ostavljajući promatraču da se zapita odakle i kako li je dospjela ondje. Tu se nalaze i razne plastične trake i dijelovi plastičnih vrećica zapetljani o granje snimljene iz donjeg rakursa, zaštitna mreža na podu, velika gotovo skulptorska bijela masa zgužvanog papira i/ili plastike ispred jednog od paviljona na Zagrebačkom Velesajmu, trake upozorenja razapete između štapova, poetičan odraz stabala u lokvi, jedno nakošeno zimzeleno stablo, stup postavljen usred travnate površine uz cestu, a čija funkcija nije poznata, niti se može naslutiti, prazni tereni, razrušene konstrukcije i slično. Sveukupno devetnaest fotografija postavljeno je u dvije prostorije Galerije, počevši s fotografijom ceste na lijevom zidu od ulaza, koja zavija prema prostoru sličnom ulazu u garažu, čiji se kraj, međutim, ne nazire, a na kojoj znak usmjerenja vodi promatračevo oko, u ovome slučaju i dalje od samog prizora – prema ostatku izložbe.

 

U uvodnom tekstu, Željko Marciuš navodi kako Herceg bilježi situacije u kojima “bizarni predmet utječe na prizor i obrnuto” te kako se pred promatračem izmjenjuju “pomaknute nove znakovne povezanosti”.[4] Taj dojam pomaknute “nadstvarnosti”, fotograf naznačuje odabirom kuta snimanja. Naime, snimajući prizore “iz kosa”, kako to Marciuš pojašnjava, Stanko Herceg propituje ustaljena mišljenja i razmišljanja o tome što je prirodno i prihvatljivo, odnosno “normalno”, a što nije. No možemo li to zaključiti promatrajući fotografije same? Više nego što je riječ o problematizaciji pogleda i odnosa prirodnog i neprirodnog, rekli bismo da se fotograf poigrava motivima na koje nailazi. Duhovite slučajnosti postaju dio režiranih estetiziranih prizora i time promatračevu pažnju usmjeravaju na sam vizualni doživljaj, što podsjeća na cinéma du look, pravac u filmskoj umjetnosti koji se pojavio 1980-ih i 90-ih godina, a čiji predstavnici, kako se daje naslutiti i iz samoga naziva, prvenstvo daju vizualnom dojmu nad ostalim elementima. Pojedine fotografije, poput one koja prikazuje dijelove plastičnih vrećica kako zapetljane o grane vise sa stabala ili fotografije uhvaćenog odraza sivoga neba u lokvi, naglašenijeg su poetičnog karaktera od ostalih, no neke, poput fotografije na kojoj je zabilježena razrušena drvena konstrukcija i koja se može naći u katalogu izložbe, no ne i na izložbi samoj, ili prizora dijelova pejzaža, ipak ostaju pomalo nedorečene. Promatrajući izložbu kao cjelinu, uočit ćemo kako se poneki poetski prizori isprepliću s dokumentarističkima, duhoviti s ozbiljnima i prizori jasno definirane kompozicije s onima manje jasnima, što promatraču ostavlja prostor da se zapita o poveznici, odnosno zajedničkoj niti koja predstavljene fotografije objedinjuje.

 

No odmaknemo li se od estetskog doživljaja i fotografove umjetničke vizije, suočavamo se s pitanjem o nositeljima značenja povijesnog, društvenog i drugog konteksta, koje ćemo iščitati iz prizora, a koji, svaki na svoj način, trebaju potaknuti raspravu o našim vrijednostima i nasljeđu. Tretiramo li plastične otpatke na ulicama kao dio normalne svakodnevice čak i onda kada nas, omatajući se oko stabala i viseći s grana, zatrpavaju i guše? Kako se odnosimo prema baštini kada o nekoć važnoj tvornici Fotokemike svjedoči tek stara reklama na nekom stupu, stambeni objekti pušteni su da propadaju i koriste se kao mjesto za postavljanje plakata koji navode na konzumerizam, a Velesajam postaje dom neadekvatnim zabavnim centrima i kulisa za snimanje igranih serija te svojevrsno odlagalište? Što danas doživljavamo i prihvaćamo kao prirodno i u kakvom je to odnosu prema neprirodnom, ili granica više ne postoji? U kontekstu izložbe Stanka Hercega, promatraču ostaje pitanje je li umjetnik hotimično zabilježio te odnose ili ih je, poput junaka filma Blow up, tek kasnije postao svjestan?

Ivana Završki

 

 

[1] Željko Marciuš, Prirodno / neprirodno (katalog izložbe), Stanko Herceg: Prirodno / neprirodno, 2015. – 2022., Zagreb: Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2022.

[2] Isto.

[3] Vanja Babić, „Problematičar s estetskim pokrićem“, u: Oris 67 (2011.)

[4] Marciuš (bilj. 1)