O “Ljetovanju” Borisa Cvjetanovića

Boris Cvjetanović

Ljetovanje (1985.–1997.)

Umjetnička galerija Dubrovnik

28.09.2023. – 29.10.2023.

Izbor iz serije „Ljetovanje” (1985.–1997.) izložen na trećem katu Umjetničke galerije Dubrovnik u kustoskoj koncepciji muzejske savjetnice Petre Golušić vedriji je i optimističniji dio fotografske prakse Borisa Cvjetanovića. Umjetnik je, naime, u tom vremenskom periodu ujedno stvorio sada već kultne fotografske serije koje zahvaćaju bolne točke društva – štrajkove zbog teških uvjeta rada i potplaćenosti (Štrajk rudara u Labinu, 1987.), posvemašnju ljudsku bijedu (Mesnička 6, Ljudi u šahtovima, 1987.), institucije poput bolnica i zatvora koje su po svojoj prirodi izolirane, pa i izmaknute, jer uključuju mračne strane ljudskog postojanja (Bolnica, 1985.–1989.; Zatvor, 1999. ).

Istom sugestivnošću kojom snima neke od najpotresnijih prizora hrvatske fotografije Boris Cvjetanović snima idilične prizore ljetovanja, onog perioda u našim životima kad se ritam uspori i kad se odmičemo od žrvnja svakodnevnih obaveza te prepuštamo dokolici. Umjetnik je nedavno rekao da je dokolica „vrijeme kad zapažamo ono što inače ne bi zapazili”,[1] makar se i površnom poznavatelju njegova opusa ipak može učiniti da je njegova izoštrena percepcija prisutna uvijek – jednako na reportažnom zadatku, u svjesnom kreiranju fotografske serije, kao i u dokolici kada uzima fotoaparat u ruke po impulsu trenutka. Srodnost prizora „Ljetovanja” i naizgled potpuno drugačijih serija Borisa Cvjetanovića, koje se bave teškim aspektima ljudske egzistencije, zapravo leži u istom fotografskom pristupu, u neposrednosti i otvorenosti kojima umjetnik reagira na podražaj života u svim njegovim vidovima.

Sve prizore „Ljetovanja”, osim umjetnikovog svojevrsnog zaštitnog znaka osamdesetih i devedesetih godina – ostavljenog crnog ruba negativa koji govori o izostanku intervencije i posvjedočuje da je promatrani prizor jednak onom snimljenom – povezuje činjenica da je riječ o sasvim netipičnom doživljaju ljeta. Umjetnik će s dozom humora primijetiti da je čuo upite „pa kakvo ti je to ljetovanje” bez plaža, mora i suncobrana, na što odgovara jednostavnom konstatacijom da zapravo nikada ne ljetuje kao turist, da je uvijek doma ili kod sebe u Žuljani na poluotoku Pelješcu ili na Braču u Nerežišću kod supruge Markite.[2] Prizori „Ljetovanja“ posveta su izvornom i skromnom mediteranskom načinu života koji ne može biti udaljeniji od prizora današnjice – novokomponiranih konoba gdje je škrta težačka i ribarska hrana postala „brend“ i skupo se plaća, a plaže diljem Hrvatske nadmeću se u količini plastičnih ležaljki, suncobrana i koktela. Rustičnost starih primorskih kuća i detalji ambijenta poput namještaja i posuđa smještaju fotografije nedvojbeno u prošla vremena, ali premda su svojevrsni vremeplov koji nas zavodi idiličnim scenama nekog opuštenijeg i prirodnijeg načina života, zabilježeni prizori zapravo ne iniciraju nostalgiju i odmak, već potpuno suživljavanje.

„Ljetovanje“ se jednako manifestira u pogledu umjetnika na detalje – lampu, „grastu“ s cvijećem, muharicu, traku svjetlosti koja preobražava kadu u kupaoni ili oblikuje dramatičnu strukturu na starinskoj zavjesi, kao i u široko zahvaćenim i pomalo nadrealnim pejzažima s drvećem snimljenim u prednjem planu ili pejzažima sa zabilježenim tragovima ljudskog postojanja, poput okvira nogometnih golova koji generiraju dojam ispražnjenosti i melankolije. U interijerima se fotograf često voli poigrati s planovima i dubinom prostora, pa se pojavljuju fotografije s optičkim efektima zrcala (u jednoj fotografiji čak i bilježi svoj autoportret), ali i igra sa snimanjem prizora kroz geometrijsku konstelaciju prozora – u okviru unutar okvira fotografije.

Fotograf je esteta i majstor komponiranja u svom kretanju sjenovitim interijerima i  izoštrenom pogledu na njihove stanovnike, svakodnevne situacije i začudne detalje, ali ono u čemu je uistinu nenadmašan su grupni prizori. Na fotografijama ne detektiramo ustaljene obrasce te se prizori opuštenog poziranja pred fotoaparatom prijatelja i članova obitelji izmjenjuju s prizorima “malomišćanske” djece koja se uzbuđeno namještaju za poziranje i grupnim snimkama koje ponekad fingiraju klasične portrete i pomalo podsjećaju na kadrove neorealističkih talijanskih filmova, a ponekad smionim gornjim rakursom i široko zahvaćenim prostorom postaju stilizirani simboli neke univerzalne, raznolike zajednice. Prizorima proširene obitelji koja dobiva univerzalne konotacije, bliske su fotografije kojima Cvjetanović bilježi nepromijenjene otočke običaje, poput crkvenih procesija u kojima sudjeluju svi mještani u svom dotjeranom izdanju i u kojima se miješaju sve dobne skupine. Svakako valja primijetiti da fotografije koje prikazuju djecu često pokazuju jedan začudni, gotovo nadrealni naboj poput, primjerice, fotografije Cvjetanovićeve kćeri Buge snimljene na Braču ispred crkvenog pročelja u neobičnom pokretu koji dinamizira cijelu kompoziciju, ili fotografije djevojčice u Žuljani koja pomalo grubo nogom dodiruje mrtvog dupina uz mješavinu radoznalosti, opreza i dječje bahatosti. Bez obzira o kojim vizualnim manifestacijama ljetovanja je riječ – detaljima interijera, pejzažima, portretima ili žanr-prizorima, ono što bilježi fotografski aparat Borisa Cvjetanovića prvenstveno je autentičnost – životni trenuci koji ne zastarijevaju i ne gube univerzalnost, jer su metonimija života samog.

Rozana Vojvoda

[1] Boris Cvjetanović i Boris Greiner, „Pogled na fotografiju, razgovor”, Atelijeri Žitnjak Zagreb, 20. srpnja 2022., Društvo / Society, Zagreb: Petikat, 2022., 275.

[2] Isto, 275.

[1] Boris Cvjetanović i Boris Greiner, „Pogled na fotografiju, razgovor”, Atelijeri Žitnjak Zagreb, 20. srpnja 2022., Društvo / Society, Zagreb: Petikat, 2022., 275.

[2] Isto, 275.