O Organu Vida, neodlučnosti i ponešto o fotografiji

U tijeku je 11. izdanje međunarodnog festivala fotografije Organ Vida. Osvrt na festival piše Renata Filčić.

 

Iz izložbe Neodlučne slike u Muzeju suvremene umjetnosti

 

Organ Vida, najveći festival fotografije u regiji, svake jeseni Zagreb činio bi centrom fotografije. Godine 2018. obilježio je desetu obljetnicu od osnivanja, The Guardianov novinar David Batty napisao je pohvalnu recenziju festivala, a Marina Paulenka, osnivačica festivala, i Lea Vene okrunile su festival prestižnom fotografskom nagradom Lucie Award u New Yorku kao kustosice i autorice izložbe Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas. Time se Organ Vida momentalno istaknuo kao važno uporište fotografije na međunarodnoj sceni. Pola godine kasnije Paulenka zauzima mjesto umjetničke direktorice amsterdamskog festivala fotografije Unseen, a Organ Vida prepušta peteročlanom kustoskom kolektivu: Barbari Gregov, Lovru Japundžiću, Klari Petrović, Luji Šimunović i Lei Vene.

Dotadašnji festival brojao je po 18 lokacija, gotovo jednak broj izložbi u zagrebačkim galerijama i muzejima uz iscrpan katalog natječajne izložbe, bogat diskurzivni program, radionice, preglede portfolija i filmske večeri, a sve uz pomoć više od trideset volontera. Festivalski tjedan bio je zaista rajsko odredište za brojne fotografe, kustose i znatiželjnike, no s obzirom na organizacijsku zahtjevnost, ne čudi što je prva odluka kolektiva bila festival učiniti bijenalnim događanjem, a u godini pauze organizirati nekoliko manjih događanja.

Ovogodišnji Organ Vida 11. je izdanje festivala koje je radi pandemije očigledno pretrpjelo štetu u programskom smislu. Program je manje opsežan od onog na što smo navikli: pet lokacija, osam izložbi i jedna večer diskurzivnog programa. Zasigurno se nije mogao organizirati dolazak brojnih stranih predavača, finalista i gostiju te njihova okupljanja, no unatoč manjem obimu inače besplatan ulaz na izložbu finalista ove se godine naplaćuje.

 

U MSU-u: Neodlučne slike, nesigurni odabiri

 

Natječajna izložba Neodlučne slike (Hesitant images) predstavljena je u MSU-u, koji je glavni partner festivala. Tema je u natječajnom pozivu definirana kao „slike koje nude specifičan vid presijecanja fikcije i fakcije, koje su u isto vrijeme eksplicitno ‘lažne’, ‘nestvarne’, ‘falsificirane’ i ‘autentične’, no čija se autentičnost očituje u tome što prikazuju napetosti i kontradikcije suvremene digitalne kulture. Slike koje ne pokušavaju prošiti spektar reprezentiranog, već reprezentaciju samu.” Kustosice su izložbe Klara Petrović i Luja Šimunović. Desetero finalista na različite načine pristupa zadanoj temi: Liza Ambrossio i Shelli Weiler na razmeđi su fikcije i fakcije s minimalnim doticajima s digitalnim medjima. Samar Al Summary bilježi potencijale za obnovu u napuštenim dijelovima Beiruta, dok Martha Frieda Friedl traži ljepotu u sličnosti ljudi i prirode. Konceptualni rad Zhan Qiana upućuje na jednodimenzionalnost (dez)informacija koje nude autoriteti. Kao i Qian i Indrė Urbonaitė koristi pronađene fotografije koje potom svodi na kretanje njenih očiju po prikazu pomoću online alata.
Alba Zari digitalnu tehnologiju koristi kao nadopunu fotografskog i umjetničkog istraživanja, Oskar Schmidt stvara digitalne konstrukcije. Nekolicina autora prikupljen materijal prepuštaju na volju pametnim alatima: Emilio Vavarella uz pomoć umjetne inteligencije Amazona, a Marko Gutić Mižimakov transformira queer prostore algoritmom.

 

Iz izložbe Neodlučne slike u Muzeju suvremene umjetnosti

 

U MSU-u se nalaze i izložbe pozvanih umjetnika. Izložba i multimedijalna instalacija Narativne refleksije o gledanju Victorie Sin kustosice Barbare Gregov senzualnim pripovijedanjem i dugim kadrovima prenaglašeno ženstvene figure propituje reprezentaciju žene. Dokumentarni film Misija tinejdžer⁞ke Meriem Bennani kustosice Lee Vene uvid je u procese neokolonizacije marokanskih tinejdžera isprekidan pojavom utjelovljenja autorice u liku magarca, tako lomeći ideju o nepristranosti tog žanra. Izložba Crno bijelo Filipa Ćustić kustosa Lovre Japundžića predstavlja digitalne slike. Strogo frontalni, suzdržani prikaz autora evocira egipatsku umjetnost, a dvometarska instalacija s prikazom segmentiranog tijela autora asocira robote i budućnost. Izdvaja se rad koji nije prikaz Ćustićevog portreta i tijela – riječ je o radu koji je napravio kao reklamu za torbice. Ispred instalacije u noći otvorenja gola performerica Virgen Maria sklopljenih ruku kao u molitvi izgovarala je nazive spolnih organa uz prateću glazbu, što je odjeknulo u medijima, no ostavilo mlak utisak na kulturnu scenu.

Izložbama dominiraju multimedijalne instalacije s audio i video radovima koji otežavaju individualni doživljaj rada svakog autora. Navikli smo da Organ Vida pomiče i propituje granice oblikovanja postava izložbe, no ne na uštrb radova – i fotografije.
U natječaju se navodilo da je bitno kako, a ne što reprezentiraju fotografije ili bilo koji format blizak fotografiji, što za rezultat ima vrlo slabu tematsku povezanost izložbe finalista. Raskolu dodatno doprinosi multimedijalnost radova, raznolikost njihovog postava i teško prohodni popratni tekstovi, što bi bilo lakše zanemarivo da je tematska poveznica čitljivija. Od tri izložbe pozvanih umjetnika samo jedna rubno ima veze s fotografijom, a više s digitalnim slikama, no barem se angažiranije osvrću na problem digitalne slike i njenog utjecaja: Ćustić online estetikom, Sin imitirajući muški pogled, a Bennani granično dokumentarnim prikazom mladih i njihova odnosa s tehnologijom i identitetom.

 

Izložba Narativne refleksije o gledanju u Muzeju suvremene umjetnosti

 

Izložbe je moguće pogledati do 4. listopada.

 

Organ Vida u centru: dobar, loš, zao

 

U Galeriji Miroslava Kraljevića, čija je kustosica inače i članica kolektiva Lea Vene, izložena je serija SKEN Denija Horvatića, dobitnika nagrade Marina Viculin u 2019./2020. godini, a koja prema uvodnom tekstu tematizira problematičnost privatnosti u doba modernih tehnologija. Mali izložbeni prostor prepun je QR kodova koji vode na druge fotografije izloženih podserija. Međutim, uvidom u cjelovite serije postaje jasno da se na većini izloženih fotografija, i to na predimenzioniranim sjajnim plohama, ponavlja motiv atletskog muškog tijela iz krajnjeg donjeg rakursa u okviru podtema: Bedroom, Bath, Sauna. Zanimljivo je zamijetiti dvostruke standarde u objektivizaciji ljudskog tijela u radu Victorie Sin i odnosa prema muškom tijelu u radovima Denija Horvatića gdje se ono tretira samo kao pitanje lijepog/privlačnog/zanimljivog.

Izložba se zatvorila 17. rujna.

 

Izložba SKEN u Galeriji Miroslav Kraljević

 

Galerija Zvonimir ugostila je zanimljivu izložbu, mada će ju samo sretnici moći pogledati jer radno vrijeme na stranicama Organa Vida nije točno navedeno, a čak i kada dođete u radno vrijeme galerije, a to je od 10:30 do 18:00, već ste u 17:30 zamoljeni da napustite prostor jer se baš danas promijenilo radno vrijeme. Izložba Izvan margina okuplja troje umjetnika, kustosice su Gregov, Šimunović i Vene. Serija Tolerancija Stefanie Zofia Schulz fotografijama prati odrastanje imigranata u njemačkim privremenim smještajima uz primjesu humora. Marvin Bonheur izlaže Trilogiju o sreći mada trodijelnost nije iskazana i postavom što je zbunjujuće za posjetitelja. Verena Blok s videoradom Rad prati braću izmještene zbog migrantskog rada izvan rodne Poljske, njihove otvoreno rasističke komentare koji su odjek diktata vlasti i medijske konstrukcije u Poljskoj, dok krupnim planovima prati repetitivne pokrete njihovih dijelova tijela poput strojeva. Pristupom, kvalitetom i temama ovi radovi traže veći angažman posjetitelja nego raznoliki formati glavne festivalske izložbe te više odgovaraju dosadašnjem formatu festivala, stoga je prava žalost što se i sama našla na margini jednog hotela, u podrumskom, zanemarenom prostoru.

Izložba je otvorena do 30. rujna.

 

Na kraju…

 

Svjesno ili ne vodeći festival fotografije u regiji iznevjerio je fotografiju zanemarujući njene specifičnosti i podređujući je brojnim drugim medijima i umjetničkim vrstama. Čini se kao da se kustoski kolektiv poveo osobnim ambicijama i interesima odlukom da se festival preorijentira tako da bude više „umjetnički”. Možda su „proširenom slikom” željeli otvoriti nove kanale, no potiskujući fotografiju u korist novih medija, digitalne estetike i mainstreama, svakako su bitno preoblikovali ciljanu publiku festivala koji je izrastao na fotografima i ljubiteljima fotografije.
Usporedno s Organom Vida u HDLU je u tijeku izložba Fedora Vučemilovića za koju predgovor piše Miško Šuvaković, a u njemu nudi dobar zaključak: „Fotografija nikad nije samo složena vizualna informacija, već i povod za razmišljanje – intenzivan izvor razmišljanja… ” Svoditi fotografiju samo na to kako reprezentira, a isključujući što, proučavajući je samo iz jedne uske prizme, oduzima fotografiji smisao i njenu interpretativnu dubinu, a festivalu – ulogu promicanja fotografije.

 

Renata Filčić