O unutrašnjim povratcima
Osvrt Maje Flajsig na izložbu Uvijek postoji priča Nike Radić, održanu u galeriji Kranjčar u Zagrebu (4. – 28. 4. 2019.)
“Putovati znači vratiti se”, pisao je nekoć Gabriel Garcia Márquez, posljednjim stihom zaključivši svoju poetičnu meditaciju o putovanju. Tek nakon povratka s putovanja uistinu shvaćamo što se dogodilo u onoj fantaziji koju smo proživljavali izmješteni iz svoje svakodnevne realnosti, neprestano pokušavajući rekreirati taj neuhvatljivi san koji s vremenom postaje sve dalji. Međutim, i tijekom putovanja svjesni smo toga da nam uspomene odviše lako klize kroz prste, stoga posežemo za eksternom memorijom, koja će sačuvati iskustvo za koje se bojimo da će se izgubiti unutar nas samih. Posežemo za fotografijom.
Izložba Nike Radić Uvijek postoji priča, otvorena 4. travnja u galeriji Kranjčar, pripovijeda nam priču s više lica, priču o putovanju, o mentalnim procesima, o individualnom doživljaju realnosti. Naime, autorica u prostoru galerije izlaže fotografije snimljene tijekom njene višemjesečne rezidencije u Kyotu, kao i fotografije nastale prilikom posjeta Nashvilleu. Začudna konstelacija naizgled nepovezanih tema fotografija, prostorne instalacije drvenih panela s fotografijama unutrašnjosti galerije Kranjčar i ekrana na kojima se pojavljuju rečenične konstrukcije koje potpuno obuzimaju pažnju, konceptualni su pomak izlaganju reportažnih fotografija s putovanja.
Okosnica ovog konceptualnog projekta Nike Radić sustavi su subjektivnog iskustva koje umjetnost donosi, relacijskih estetika koje ona povezuje s modelom hipnoze kakvog ga predlaže psihijatar Milton H. Erickson pedesetih godina prošlog stoljeća. Stoga tri elementa ove izložbe (instalacija drvenih panela, ekrani s rečeničnim konstrukcijama i same fotografije) ona postavlja u analogni odnos s tri faze hipnoterapije Miltonovog modela.
Prvi stadij hipnoze temelji se na zrcaljenju tona glasa, različitih gesti ili disanja pacijenta, kako bi se osoba koja izvodi hipnozu “uštimala” u svijet osobe nad kojom se terapija vrši. Nika Radić ovaj stadij reificira unutar prostora galerije doslovnim zrcaljenjem prostora galerije. Naime, na drvene panele koje postavlja usred galerije ona reproducira fotografije same galerije, stvarajući tako site specific instalaciju. Međutim, autorica odabire one kadrove galerije u kojima su vidljive drvene grede konstrukcije, čime uspostavlja vezu s kineskom drvenom arhitekturu koja je vidljiva na fotografijama postavljenima unutar galerije.
Sljedeći stadij hipnoze funkcionira preopterećivanjem svjesne pažnje. Koristeći dvosmislenost i nejasnoću određenih rečeničnih konstrukcija, svjesni je um opterećen i njegova je pažnja u potpunosti usmjerena k rješavanju problema navedenih rečenica, dok ta situacija nesvjesnom daje priliku da napreduje i postupno se oslobađa. Tako na video ekranima koje autorica postavlja ispod razine očišta odjekuju začudne rečenice poput: “UVIJEK POSTOJI PRIČA / LOGIČNA, MOŽDA VLASTITA / U SLIKAMA / PREPOZNAJEMO ODGOVOR”. I odista, nemoćni da ove rečenice razumijemo svjesnim, one kreću ponirati u nesvjesne dijelove uma, nailazeći na asocijacije i simboliku, proces koji se nastavlja u posljednjoj fazi.
Fragmentiranost izložbenog prostora kulminira u njenom naizgled primarnom dijelu – fotografijama. Ovaj stadij hipnoze temelji se na Miltonovom principu neizravne komunikacije, koja je namjerno nejasna i metaforična; kako bi ponovno pristupila nesvjesnom. Time se ostvaruju neizravni prijedlozi koji ostavljaju prostora za vlastitu interpretaciju. Fotografije s putovanja u ovom kontekstu funkcioniraju kao sustav simbola poredan internaliziranom logikom koja se mijenja pri pogledu svakog pojedinca. Naslonjene na zid i postavljene na drvenima policama sugerirajući osjećaj bliskosti, osjećaj doma, one predstavljaju igru asocijacija, simbola prenesenih u metafizičke kategorije koje golicaju segmente vlastitosti i unutarnjih stanja. Karakter ovih fotografija vrlo je podatan za takvu vrst automatizma kojim ih se doživljava nesvjesnim. Jer naime, radi se o nepovezanim fotografijama koje niti ne pripadaju istoj seriji, među kojima naše nesvjesno pokušava uspostaviti veze, time otkrivajući vlastitu prirodu.
Fotografije Nike Radić s njenog putovanja u Kyoto i Nashville prikazuju trenutke svakodnevice izmještene u drugi prostor i vrijeme, u kojima od velike važnosti postaje fotografiranje tanjura s hranom ili bicikala vezanih niz ulicu. Na putovanjima fotografiramo neopisivo puno. Pretpostavljamo što nas očekuje i suočavamo se s prekrasnom banalnošću drugačijega. Fotografiranjem i najobičnijih stvari osiguravamo da će taj trenutak ostati upamćen. I u tom trenutku fotografiranje prestaje biti čin bilježenja vizualnog, ono postaje trenutak otjelovljenja prisutnosti u nesvakidašnjoj sredini, performativni čin pomoću kojeg svojim nesvjesnim internaliziramo ono što nas je u tom trenutku ganulo. Ponekad više nije niti bitno hoćemo li fotografiju ikada vidjeti. Trenutak je zabilježen unutar nas.
Maja Flajsig
Fotografije: galerija Kranjčar