Obiteljske niti Inije Herenčić

Ispitna izložba Tu ništa ne raste samo od sebe, diplomski studij fotografije

Galerija Akademije dramske umjetnosti f8, 7. – 24. 9. 2022.

“Pronašla sam mjesto na kojem počinje igra. Moje kćeri ga zovu dosada. Kada ih obuzme, počinjemo kreirati svijet između stvarnosti i fikcije”.[1] Tako je fotografkinja Inia Herenčić zabilježila u predgovoru ispitne izložbe Tu ništa ne raste samo od sebe, postavljene u Galeriji Akademije dramske umjetnosti f8, pod mentorstvom izv. prof. art. Jelene Blagović i umj. asist. Davora Konjikušića.

Riječ je o ispitnoj izložbi na diplomskom studiju fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, prilikom koje je u prostoru Galerije izloženo devet fotografija snažno naglašenog kolorita, nastalih tijekom umjetničkog istraživanja teme prema vlastitom odabiru. Umjetnica tako predstavlja svijet na granici između fikcije i zbilje, čije su protagonistkinje njezine dvije kćeri. Iako se one često nalaze ispred objektiva, jer je u fokusu umjetničinog rada bilježenje bliskosti i iskrenosti emocije obiteljskog trenutka, ovu seriju fotografija potaknulo je pitanje obiteljskog slobodnog vremena i nasljeđa, odnosno, da se poslužimo terminom koji umjetnica upotrebljava, “niti” koje se protežu i isprepliću kroz zajednički život. Uporište te kreativne igre je u stvarnome svijetu, prostoru koji ih okružuje. Vrlo često riječ je o prirodnom ambijentu, koji se uočava i u ranijim umjetničinim ciklusima kao okvir za smještaj scene. No, za razliku od prevladavajućeg dokumentarnog karaktera ranijih fotografija, u ovoj ispitnoj seriji naglasak je na imaginaciji proizašloj iz svakodnevice. Poznati ambijent i predmeti poput plastičnog stolca, aluminijske folije, metalne zdjele ili, primjerice, kabanice, izmješteni iz uobičajenog konteksta, mogu se protumačiti kao hommage dječjoj igri i zajedničkoj kreativnoj preobrazbi, a zatim i onoj individualnoj koju autorica proživljava kao majka. Upravo ti predmeti, koje prepoznajemo i kao dio vlastite svakodnevice, postaju dijelom specifičnog konteksta, odnosno jedne vrlo intimne priče. Tako se, primjerice, aluminijska folija koristi kao materijal za izradu odijela za superjunakinju ili, pak, za oblikovanje jelenjih rogova kao ukrasa za glavu, a plastični stolac ili velika kanta postaju pijedestal na koje autorica postavlja svoje kćeri, pri čemu je promatraču ostavljeno da uvidi kako je i bijela “neutralna” pozadina na tim fotografijama, konstruirana. Bijela pozadina zapravo je bijela plahta ovješena na kvačice te postavljena ispred balkonske ograde čija se sjena nazire na njoj. Ti vidljivi elementi ambijenta važni su jer asociraju na domaćinstvo kao sigurnost i slobodu, no isto tako i na majčinsku brigu.

U kakvom su odnosu tijela aktera i prostor? Upravo sloboda kretanja, istraživanja i kreiranja u poznatim ili manje poznatim prostorima, potiče maštu, osvještava prisutnost i gradi individualan i obiteljski identitet. Umjetnica, pritom, propituje i vlastiti identitet. “Konstrukcijom tog zamišljenog svijeta odnosi u meni i u mojoj okolini proširuju se, kao i zbilja u koju se iznova vraćam kroz vrtloge samoće”,[2] stoji u predgovoru. Govoreći o temi majčinstva kojom se bavila u fotografskom ciklusu Nove samoće, Jelena Blagović navela je da se rođenjem djeteta žena iznova formira kao individua i da se u trenucima odsutnosti susreće s novom vrstom samoće.[3] Tu misao prepoznajemo na dva izložena autoportreta Inije Herenčić – fotografiji presavijenoga ženskog tijela u stojećem položaju odjevenog u crvenu jednokratnu kabanicu i okruženog razlistanim granama, te na fotografiji ženskoga vrata obasjanog toplom, narančastom svjetlošću. Tijelo svjedoči o prisutnosti, a zaigrane i začudne kompozicije o osobnim slojevima preobrazbe. Kako autorica navodi, odrastanjem kćeri i njihovim postupnim odvajanjem od nje, otvara se pitanje novog slobodnog vremena, koje se često pretvara u trenutke usamljenosti.

Ovdje se zanimljivo prisjetiti dječjih portreta nastalih u viktorijansko doba na kojima su majke bile fizički prisutne jer su djeca trebala biti mirna, no njihova bi tijela bila prekrivena plahtama ili sličnim komadima tkanine, a lica bi im ponekad s fotografije bila izgrebana ili prelivena tintom. Njihova prisutnost bila je svedena na fizički potporanj za dijete, djelovale su kao komad namještaja.[4] Zatim, vjerojatno najpoznatija fotografija međuratnog razdoblja (ako ne i uopće), koja prikazuje majku s djecom i postaje simbolično lice Velike gospodarske krize, je fotografija naziva Migrant Mother, koju je snimila Dorothea Lange u gradu Nipomo u Kaliforniji. O zabrinutu majku, koja kao da nije ni svjesna fotoaparata, privinulo se njezino dvoje djece, dok joj treće leži u krilu. Tako portretirana, majka postaje fizički oslonac za svoju umornu i gladnu djecu, a upravo njezina prisutnost i otkriveno lice postaju ikonički nositelji toga razdoblja.[5] S drugim valom feminizma, majčinstvo postaje glavno istraživačko polje za kritički angažirane umjetnice.[6] Propituje se uloga majke u obitelji, zatim nametnuta uloga koja se povezuje s religijskim tumačenjem, a posebice onime što se prema tome (ne) smije prikazivati.

U tom kontekstu propitivanja vlastite uloge kao majke, ali i fotografkinje, Inia Herenčić fokusira se na vrlo nježan dijalog koji uspostavlja s kćerima. Bilo da je riječ o putopisima, prisutnosti ispred ili iza objektiva, ili, pak, o pisanoj riječi koja često prati njezine fotografije, umjetnica bilježi razvoj odnosa i igre među kćerima te zajedničku transformaciju u tom odnosu. Tako je u ranijim ciklusima objedinjenima pod nazivom “mama diaries”,[7] prisutna zamjena uloga koja se očituje u tome da ponekad kćeri uzimaju fotoaparat u ruke, ponekad starija “glumi” majku mlađoj i slično. Ova aktualna izložba intimno je svjedočanstvo o zajedničkom rastu, upoznavanju, zbližavanju, ali i odvajanju, i konačno, o nitima tradicije koje oblikuju obiteljsko nasljeđe.

Ivana Završki

Dio fotografija preuzet je s društvenih mreža ADU Galerije f8, a potpisuju ih Sebastijan Borovčak i Ivan Sučić, studenti druge godine preddiplomskog studija snimanja.

[1] Deplijan izložbe Tu ništa ne raste samo od sebe, Galerija Akademije dramske umjetnosti f8, 7. – 24. 9. 2022.

[2] Deplijan izložbe Tu ništa ne raste samo od sebe, Galerija Akademije dramske umjetnosti f8, 7. – 24. 9. 2022.

[3] Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, http://www.mlu.hr/index.php/component/content/article?id=555, (pristupljeno 12. rujna 2022.)

[4] The New Yorker, https://www.newyorker.com/culture/culture-desk/the-hidden-mothers-of-family-photos, (pristupljeno 12. rujna 2022.)

[5] Museum of Modern Art (MoMA), https://www.moma.org/artists/3373, (pristupljeno 12. rujna 2022.)

[6] 1854, https://www.1854.photography/2013/10/the-mother/, (pristupljeno 12. rujna 2022.)

[7] Inia Herenčić photography, https://iniaherencic.com/mama-diaries/, (pristupljeno 12. rujna 2022.)