Obraćanje prostoru

Osvrt Sandre Križić Roban na izložbu dis-/+appearance of text Irene Frantal u zagrebačkoj galeriji CEKAO (25. 3. – 25. 4. 2019.)

 

Ova knjiga integralni je dio izložbe.

Kuća u koju ulazim od 1992. odiše nekom svojom logikom, i nisam sigurna, unatoč svim proteklim godinama, da sam je usvojila. Pruža se na sve strane, rastvara dok je istovremeno okrenuta unutrašnjim dvorištima. U njima su stabla gustih šuškavih krošnji; ponekad neka glasna ptica svije gnijezdo i uznemiruje radne ljude. Inače ništa. Tek “praznina” koju gotovo neopazice prisvajaju jer se to izgleda može, i jer su se okolnosti promijenile. I jer nitko ne gleda.

Volim Mošu. Možda najviše od svega volim ulaziti s južne strane, preko parkirališta kroz Zavod za zavarivanje. U njemu ponekad nema nikog iako su upaljena svjetla a zavarivački alati odloženi kao da je ovaj čas netko nešto spajao. U tom je dijelu osobit miris, koji me uvijek veže uz posao. Negdje na početku gimnazije, kad se u obrazovanje nastojao “proturiti” konkretan rad kako bi se vidjelo tko je za što sposoban, u radionici Pete gimnazije učili smo zavarivati. Nemam pojma zašto ni tko je donio tu odluku. Sjećam se tamne maske kroz čije staklo gotovo ništa nisam vidjela i profesora koji je tumačio kako držati plamenik. U Moši su daleko vještiji, i nije čudno da se taj izdvojeni pogon zove Zavodom. Taj dio odiše zrakom s kraja 50-ih kad je zgrada građena, i u kojoj pojedini dijelovi čekaju da (bez potrebe) budu promijenjeni, ili da ih netko zapazi.

 

 

Irena Frantal u Galeriji CEKAO današnjeg Pučkog otvorenog učilišta priredila je izložbu nazvanu dis-/+appearance of text. Njome nastavlja svoj otprije uspostavljen niz obraćajući se prostoru u kojem djeluje, koji zapaža i na izvjestan način tretira kao knjigu. Tri zidna panela postavljena tko zna kad na sebe preuzimaju tekst koji je iscrtan i gotovo nevidljiv; poput preostale prašine ili izblijedjelih slova ostalih iz tko zna kojih vremena. U pojedina doba dana teže je čitljiv, gotovo nepoveziv. Postojanje, put, zrak, udah – tipografija prekoračuje vrijeme, povezuje razdoblja, no tekst se ne da, funkcionira poput titlova koji prekrivaju tri nezavisna platna istodobno uspostavljajući neraskidivu vezu. Središnje najizduljenije polje je konkavno, a taj će blagi odmak od inače savršeno provedene funkcionalne ”pravokutnosti” izazvati i pomak teksta, njegovo utonuće u plohu pored koje svakodnevno prolaze korisnici knjižnice.

I u knjižnici osobit je miris, iako ne onako specifičan kao u Zavodu za zavarivanje. Prostor oivičuju drveni paneli, Bernardi u svom punom sjaju, funkcionalno osmišljen za potrebu edukacije radnika koji su u ovu zgradu dolazili nakon svojih šihti, ulažući u bolju budućnost.

 

 

Ova knjiga je integralni dio izložbe.

Sjedam za niski Bernardijev stol na kojem su primjerci ručno rađene autorske knjige. Rastvaram list sivkastog papira na kojem su kvadratne fotografije otisnute u tri reda, u gornjem i donjem šest, u srednjem četiri snimka. Rasječeni i povezani, ne daju se položiti na površinu stola, nego čine neku vrstu nemirne slagalice. S obzirom na pažnju uloženu u izradu, ne forsiram “uredno” gledanje kao ultimativnu zadovoljštinu ovog rada. Pa tako kao što ona tri panela, svaki pod svojim kutom, a središnji zapravo prateći liniju neke potencijalne elipse, i povezuju i dijele, tako i ova formatom mala knjiga uspostavlja svoje prostorno pravilo koje je nemoguće podvrgnuti onom načelnom redu kojem je podvrgnut projekt za Mošu.

Fotografije poredane u tri reda ne slijede liniju koja bi olakšala razumijevanje. Gornji red opire se pravocrtnoj logici, poništava potrebu uspostave kontinuiranog pogleda, možda čak i narativa koji bismo poželjeli pratiti, ukoliko nas zanima kako se autorica kretala po zgradi i što je snimila. Okrećem knjigu na sve strane, a mali se leporelo rastvara i sastavlja. U što je gledala? Poneki od pogleda podsjeća me na moje, poput onih tabli s naznakama brojeva soba – one su nesiguran putokaz u vrijeme kad više nitko nije naviknut da se hodnici pružaju na razne strane i da je u prostoru potrebno odvažiti se na kretanje da bi ga se bolje shvatilo. I sama sam ponekad lutala i tražila konkretne prostorije, no naše je doba naslijedilo rasparčan organizam koji je nekad bio drukčije (da ne kažem bolje) povezan.

Sive, kvadratne. Ton papira upio je svježinu prodora svjetla za koje znam da postoji, jer sam mu i sama svjedočila. Na rijetko pranim staklima prozorima prostranog predvorja zaostali su natpisi drugih autora i izložbenih postava. Skulptura Nike Radić djeluje poput razbacanih klupa, bolje na snimci nego u stvarnosti. Infrastruktura koja putuje duž najniže etaže koja nije podrum u pravom smislu, izgubila je snagu kolorističkog sraza. No ipak, sve je to povezano i poznato, svaki kadar kao prekriven slojevima vremena, ne i prašine, prepušten nekoj vrsti izmaglice koja nije nostalgična, jer se ne sjećamo izvornog stanja i ne možemo biti nostalgični za nečim što nismo proživjeli.

 

 

I na kraju šavovi (volim kako zvuči riječ stitches i način kako zrak prolazi po prednjem dijelu nepca, provlačeći se kroz zamalo stisnute zube). Knjiga je uvezana u platnom prekrivene korice, prednja i stražnja strana priključene su hrptu s četiri šava. Kad sam ih vidjela, prisjetila sam se nekolicine autora koji su svoju praksu izražavali zašivajući svoje usnice, poput na primjer Davida Wojnarowicza. Često ih nalazimo kod raznih vrsta protesta, no protiv čega protestira mala knjiga fotografija da kod mene izaziva ovaj dojam? Vjerojatno to nije bila pomisao autorice, ali puštanjem djela u svijet nemoguće je izbjeći asocijativne nizove koji se pojavljuju tko zna po kojoj shemi. U krajnjoj liniji, svjesna svega što je zgrada nekad bila, čemu je bila namijenjena, koje je ideje poticala i pomake u glavama pomogla, ne mogu se oteti dojmu da je i ona neka neželjena vrsta, volumen čija funkcija i sjajna dispozicija dijelova ukazuju da je nekad bilo moguće vjerovati u promjene, a danas tek plaćamo skupe tečajeve i prekvalifikacije, lišeni nade da će biti bolje. Zato i te sjetne, u sivi papir utonule fotografije izazivaju i za mene samu začudne asocijacije, sve dok ih, izbjegavajući dodirnuti površinu snimka, ne pospremim u kakav-takav red iz kojeg zatim, pritisnute s ta četiri šava, više ne izlaze. No problem s fotografijama je što ih je teško zaboraviti; postaju dio naših vizualnih arhiva, miješajući se sa snimcima koje smo možda snimili, ili barem primijetili.

Možda je vrijeme da tekst ne/stane.

 

Sandra Križić Roban

 

 

Fotografije snimila Sandra Križić Roban.