Odrazi mekoće u propadanju

Osvrt Maje Flajsig na izložbu Helga Paris: fotografije, putujuću izložbu njemačkog Instituta za međunarodne odnose u kulturi (ifa), otvorenu nedavno u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (u suradnji s MUO i Goethe-Institut Kroatien).

„Ako bih htjela da moja djeca osjete kako je to bilo živjeti u Istočnoj Njemačkoj, pokazala bih im fotografije Helge Paris.“ Ove riječi kustosice Inke Schube odzvanjaju s ekrana galerijskim prostorom Muzeja za umjetnost i obrt gdje je postavljena izložba crno-bijelih radova nastalih od 1968. do 1996. fotografkinje Helge Paris. Te se riječi u prostornom volumenu sudaraju s poklikom djevojčice posjetiteljice koja, promatrajući seriju Iz sjećanja na Z nastalu 1994., svojoj majci govori „Ovo je jezivo!“. Ovaj iskreni komentar nevinog oka vrlo zorno upućuje na atmosferu fotografija Helge Paris ispunjenih melankolijom, poetskom estetikom bliskom nasljeđu njemačkog romantizma čiji se elementi na suptilan način prožimaju kroz radove fotografkinje.

Izložba “Helga Paris: fotografija” / fotografija: Josip Ninković

Naime, Helga Paris kroničarka je vremena koja kroz banalne trenutke svakodnevice bilježi Zeitgeist socijalističke Njemačke i godine neposredno nakon njena kolapsa. Ulazeći u kratke interakcije s ljudima koje fotografira, ona fokus smješta među njihove poglede, geste, pokrete i držanja koji svojom banalnošću reflektiraju stanje društva i pružaju nam pogled odozdo na svakodnevni život Istočne Njemačke. Stoga portreti koje autorica radi ponekad prikazuju radnice tekstilne tvornice unutar industrijskog pogona 1984. godine. Njihova sumorna lica u kontrastu su s njihovim šarenim cvjetnim pregačama, radničkim uniformama pripitomljenima da bi surovost radničkog života učinile što podnošljivijim. Te momente uzoraka i tekstura Helga Paris uočava na ulicama Hallea od 1983. do 1985., gdje fotografira prolaznike u njihovim kariranim sakoima suprotstavljenima titravim pozadinama zidova što ih okružuju ili dok prikazuje odnos između grubih bora lica starije gospođe i mekoće dugačkog pera kojeg drži u rukama u vrlo mističnoj maniri koja potencira romantičnu notu autoričinih radova.

Izložba “Helga Paris: fotografija” / fotografija: Josip Ninković

Upravo motivi pera i zrcala su oni koji se pojavljuju kroz autoričine fotografske cikluse i u svom su simboličkom smislu romantična refleksija njezina dubokog pogleda iznutra i izražene empatije kojom odabire aktere svojih fotografija i bilježi njihovo postojanje. Usto, njihov je senzorni karakter taj koji fotografiju omekšava vizualno, u doslovnom i prenesenom značenju. Naime, dok fotografira underground kulturnu scenu 1981.-1982. ili fotografira autoportrete 1981.-1983., naušnice s perjem, tada očito popularne, kadrira u fokalnu točku kojom potencira osjećaj nježnosti i mekoće na inače vrlo tvrdim i ozbiljnim licima djevojaka naizgled obuzetih težinom društvene situacije Istočne Njemačke u tom periodu koji pogađa svaki sloj. S druge strane, zrcala autorica koristi fotografirajući interijere i intimne momente koji produbljuju dimenzije fotografije duplicirajući perspektivu. Dok fotografira sebe u zrcalu, stječemo dojam o njenoj okolini i dobivamo uvid u izgled te vrlo intimnog ogledala s komodom (indikativnog naziva „psiha“) ispunjenog crtežima i fotografijama, a dok fotografira majku s djetetom 1979. refleksija zrcala otkriva nam lice tog djeteta koje je jednako nasmiješeno i ispunjeno u trenutku zagrljaja kao i ono njegove majke.

Izložba “Helga Paris: fotografija” / fotografija: Josip Ninković

Međutim, refleksije svjetlosti autorica pronalazi i na ulici, na svojim brojnim putovanjima. Tako u Rimu 1995. i 1996. ona fotografira skupine mladića suptilno prikazujući sve njihove nesigurnosti, nespretno skrivene težnje i snatrenja, jednako empatizirajući i s mladićima na čijim se reverima sjaji značka SS-a i prišivak White pride. Teksture odsjaja kožnih jakni i briljantina u kosi titraju na fotografiji, dok istovremeno pričaju priču o duhu vremena kroz prizmu supkulturne scene Rima tog vremena. Moment u kojemu autorica pokazuje svoju tehničku dovitljivost događa se kad fotografira momka s reflektirajućom površinom sunčanih naočala, u kojima se vidi izgled ulice u kojemu je fotografija uhvaćena. Na taj nas način lokalizira na ulici, mjestu silne inspiracije Helge Paris.

Ulice među kojima poput rijeke vijugaju tračnice obuzete su maglom specifičnom za krajeve Saksonije-Anhalt i Saske gdje je Caspar David Friedrich lokalizirao kontekst slike Lutalica iznad mora magle 1818. godine. Istu sliku fotografkinja citira na gradskim ulicama, kada na isti način kadrira skulpturu okrenutu leđima ispred koje se uzdižu visoki tornjevi čiji se vrhovi tek naziru pod volumenom magle.

Izložba “Helga Paris: fotografija” / fotografija: Josip Ninković

No, te iste ulice odvodile su Helgu Paris i na brojna putovanja koja je dokumentirala na isti način na koji je to činila i u Istočnoj Njemačkoj. Odlaskom u Gruziju i Transilvaniju 1980-ih godina, ona fotografira osiromašenu situaciju tih zemalja, ne pokušavajući djelovati aktivistički, već uhvatiti melankolična raspoloženja svakodnevice univerzalne za svaku kulturu. Njezin senzibilitet kojim se bavi istim temama na različitim područjima zorno nam opisuje druge kulture i načine života, pejzaže, floru i faunu koji, ma koliko drugačiji bili od onoga što poznajemo, ipak nose atmosferu i osjećaje svima nama dobro poznate. Ne krećući se samo geografski, fotografije Helge Paris to uspijevaju i danas, prolazeći kroz vremensku dimenziju i prenoseći nam emocije i duševna stanja trenutka. U tome se ponajviše i očituje karakter i iznimna kvaliteta njezinog opusa, u iznimnoj moći empatije i senzibiliteta za drugoga koje u nama stvara.

Maja Flajsig