Omekšavanje granica prostora
Rozana Vojvoda o radu Tanje Deman
Iako Tanja Deman svojim foto-kolažima problematizira dihotomiju konstruiranog / izgrađenog i prirode, često suprotstavljajući racionalnu raspodjelu, linearnost, simetričnost i funkcionalost organskom, bujnom i slobodno raspoređenom, ona zapravo sustavno radi na pomirenju različitosti, na omekšavanju granica prostora. Sve je baš tamo gdje bi trebalo biti u tim pažljivo konstruiranim paralelnim svjetovima ispražnjenim od boja, a ponekad i od ljudi, ali ispunjenim najrazličitijim razinama osvjetljenja i mogućnostima iščitavanja. Tanja Deman stvara nepostojeće ambijente, amalgame specifične atmosfere, koja, prema njenim riječima i jest polazna točka ovih radova. Autoričine vlastite mentalne slike netom doživljenih ili memoriranih prostora koje se u određenom trenutku nametnu kao fokus istraživanja, mijenjaju se i kombiniraju u dugotrajnom usamljeničkom procesu stvaranja foto-kolaža u kojem se mogućnosti modernih tehnologija kombiniraju s intuicijom i imaginacijom. Tanja Deman, po obrazovanju akademska kiparica, inicira promatranje foto-kolaža na barem dvije razine, percepciji koja ne traži odgovore i računa s emocionalnim angažmanom i racionalnoj dekonstrukciji prikaza u kojoj se postavljaju pitanja što gledamo i o čemu je zapravo riječ?
Za seriju Kolektivni narativi (2013), sama autorica pojašnjava da je bila zainteresirana za različite vrste gledateljstva i arhitektonske ambijente u kojima se oni odigravaju te da je osobito zaintrigirana činom rituala u kojem se velika grupa ljudi skuplja i dijeli zajedničko iskustvo.
U toj seriji često smo suočeni s neobičnim inverzijama i dramatičnim pomacima u načinu doživljavanja ambijenta: u klasičnoj amfiteatralnoj dvorani dominira scenski osvjetljena gusta i razgranata nakupina kristala najrazličitijih oblika, nogometni stadion «ugošćuje» brdo pijeska koje priziva asocijacije na kataklizme i situacije iz SF filmova i filmova katastrofe, središnji dio igrališta rastvara se i otkriva pogled na kamene nakupine, nalik špiljskim formacijama, a na bini kazališta otvara se vanjski prostor guste šume. Dramatika foto-kolaža iz serije Kolektivni narativi povećava se s dimenzijama i uobičajenom namjenom uključenog ambijenta te se neki foto-kolaži iz serije izdvajaju po svom liričnijem, mirnijem naboju. U foto-kolažu Drakensberg primjerice, pogled nam je vođen u dubinu, preko likova okrenutih leđima (među kojima je prisutna i sama autorica), a planinski lanac prekriven magličastim oblacima penetrira u prostor bačenim sjenama te se stvara neka vrsta fine napetosti između iluzije i stvarnosti, vanjskog i unutarnjeg, konstruiranog i prirodnog.Ubacivanjem prirodnog elementa u prostore rezervirane i određene za neku ljudsku aktivnost, Tanja Deman stvara pomaknute hibridne svjetove u kojima se stapaju dva različita konteksta; prostor kolektivnog čina gledanja koji podrazumijeva urbano nasljeđe i kontemplacija prirode koja podrazumijeva osamu. Mišljenja sam da umjetnica ovim konstruiranim kontrastom uspijeva, ne samo omekšati granice prostora i proširiti granice stvarnosti, već da vrlo jednostavnom metodom proširuje i osjetilnu percepciju kompozicija. Naime, pogled promatrača se dinamizira redovima gledateljstva i snažnije fokusira na središte kompozicije u kojoj nas, suprotno očekivanjima, dočekuje mir, sabranost i iznad svega tišina; prirodni oblici, za razliku od akcija urbanog predznaka nijemo komuniciraju.
Za seriju foto-kolaža Hramovi kulture (2014) koja problematizira javne kulturne i znanstvene institucije autorica objašnjava da predstavlja direktnu i ironičnu transgresiju identiteta institucionalnog aparata kroz reoblikovanje, dekontekstualiziranje i dodavanje novog značenja i svrhe za javnu namjenu. Perfomativni čin koji uključuje gledateljstvo iz serije Kolektivni narativi u ovoj seriji zamijenjen je, dakle, prikazom stanja, mirnim seciranjem mikroklime unutrašnjosti institucije, koja je najčešće preoblikovana prirodnim elementom. Gotovo svi interijeri ove serije snimljeni su frontalno, s uključenim transparentnim ili potpuno otvorenim gornjim dijelom građevine koji propušta mekanu bijelu svjetlost-jedan od glavnih elemenata njihovog nadrealnog aspekta. Kao i u seriji Kolektivni narativi, neki foto-kolaži su drugačije koncipirani; primjerice u radu Vidikovac osvjetljenje ne dopire odozgo, već iz više izvora, nema traga raslinju ili drugoj vrsti prirodnog elementa, a začudnost se inicira srazom prevladavajuće geometrije ambijenta, scenično osvjetljenih paravana i predimenzioniranog prizora na platnu, koji stvara iluziju interakcije s vanjskim prostorom. Jedan od najsugestivnijih radova iz ove serije Muzejska biblioteka, u kojem se vizualno suprotstavlja raster staklenog stropa i knjižnih polica s nepreglednim mnoštvom knjiga i bujnost i organičnost bilja koje zaposjeda središnji dio prikaza, funkcionira i kao začudni prostor budućnosti u kojem se civilizacijsko nasljeđe isprepliće s elementom prirode i kao fina ironija institucionalne prakse. Kontrastom artificijelnog i prirodnog elementa, ispražnjenošću prostora od ljudi / korisnika, ali ponajviše gradacijama svjetlosti (koja je možda, ne bez ironijskog predznaka i simbol duhovnosti koju bi institucije trebale slijediti), promatraču se nenametljivo nudi iskustvo pojačane percepcije prostora.
Interakciju vanjskog i unutarnjeg prostora kao jedan od postulata moderne arhitekture, Tanja Deman u videoradu Prebivalište praznine (2011) dosljedno provodi i proširuje nestvarnom, nadrealnom komponentom. U tišini i sporom izmjenjivanju kadrova, nižu se prizori estetiziranog svijeta bez ljudi u kojima se prožimaju prirodni elementi i nasljeđe moderne arhitekture, bilo odrazima vode na betonskom zidu, snimkama laganog gibanja drveća koje postaje poveznica različitih ambijenata ili eksplicitno nadrealnim prizorima ubrzanog prolaska oblaka u srazu s modernim unutarnjim stepeništem. Kroz taktilno i gotovo erotizirano osjećanje oblika i njihovih promjena pod utjecajem svjetlosti, autorica nam izoštrava osjete, istodobno sustavno omekšavajući granice prostora. Stvoreni ambijenti neobičnih atmosfera funkcioniraju i kao poligon za niz univerzalnih pitanja o odnosu čovjeka prema modernom nasljeđu, urbanom kontekstu, prema svijetu spektakla i rituala, prema prirodi, ali su ponajprije autoričine posvete doživljajima prostora, koje se nepogrešivo percipiraju na intuitivnoj razini.