Osmijeh iz podzemlja

Žika Tasić: Rudnici i rudari Raše i Labina (1964.)

Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

19. 4. – 12. 7. 2023.

Iskapanje sirovina iz zemlje za potrebe industrijalizacije, koje zbog zahtjevnih uvjeta za radnike predstavlja stalnu izloženost opasnostima, utjecalo je na razvoj ljudske povijesti. Dok u Hrvatskoj više ne postoji nijedan aktivan podzemni rudnik, iz susjednih zemalja, Srbije i Bosne i Hercegovine, i danas stižu vijesti o strašnim nesrećama (jama rudnika ugljena Soko na jugoistoku Srbije 2022. godine) i štrajku zbog neisplaćenih plaća rudarima (rudnik smeđeg ugljena Zenica, BiH, svibanj 2023. godine). Kod nas su rudnici ugljena zatvoreni od kraja devedesetih godina i danas predstavljaju industrijsko nasljeđe na čijoj se prezentaciji ne radi podjednako u svim dijelovima zemlje. Od velike važnosti za gospodarski razvoj bili su oni na sjeveru, u Slavoniji i u Istri, gdje je rudarsko poduzeće Istarski ugljenokopi Raša nakon Drugog svjetskog rata objedinilo niz rudnika, osiguravajući razvoj drugih gospodarskih djelatnosti, poput prometa, strojogradnje i turizma, posebice za Labinštinu.[1] Godine 2013. pokrenuta je platforma Rudnici kulture upravo s ciljem istraživanja i promocije rudarske baštine bivših jugoslavenskih republika, kako bi se potaknula revalorizacija i zaštita ovoga dijela naše zajedničke povijesti te stvorila sveobuhvatna baza podataka o ovoj gospodarskoj grani. Uz fototeku, rudarske predmete i filmski arhiv, ondje je moguće pretražiti i hemeroteku koja sadrži digitalizirane brojeve novina Raški rudar: glasilo istarskih ugljenokopa Raša – jedan od prvih tvorničkih listova u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je donosio vijesti ne samo o bivšem rudniku, nego i o životu lokalne zajednice te događanja sa širega područja.

Jedan dio fotografija dostupnih za pregled upravo raških i labinskih rudara, njihov radni dan, ali i međusobne odnose, kao i urbanistički razvoj koji se odvijao iznad njihovog radnog mjesta, snimio je pokojni labinski fotograf Žika Tasić, ostvarivši radove dokumentarističke i povijesne vrijednosti. Te se fotografije nalaze u fundusu Pučkog otvorenog učilišta Labin – Narodnog muzeja Labin, a do srpnja ove godine mogu se pogledati u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla, nakon što su već bile izložene u Banovićima (BiH) i Baji (Mađarska) te u Gradskom muzeju Sisak. Riječ je o ciklusu crno-bijelih fotografija koje nastaju u jami Podlabin, gdje se fotograf radnicima priključuje u veljači 1964. godine. Živojin Žika Tasić, rođen 20. prosinca 1925. godine u mjestu Kusadak u Srbiji, s obitelji se 1952. doseljava u Rabac u Istri, te u Labinu otvara fotografsku radnju Foto Tasić. Kako je to navedeno u pratećem tekstu izložbe, tijekom svoga radnoga vijeka fotografirao je gotovo sve stanovnike toga grada i okolice te razna događanja – od svečanosti do rudara i rudnika, izgradnju obližnjih mjesta i političke posjete, pa ga se može smatrati „dokumentarnim svjedokom razvoja grada tijekom 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća“. Izložene fotografije tematski su podijeljene u dvije cjeline: portrete rudara i fotografije postrojenja, uništenog početkom devedesetih godina, snimljene iznad zemlje, koje svjedoče o industrijskom kompleksu i tehnologiji rudarenja prije šest desetljeća. Postav započinje nadzemnim prizorima, a zatim nas polako odvodi u podzemlje. Fotografije su organizirane tako da ih se po nekoliko nalazi u istom ostakljenom okviru, što doprinosi narativnosti prizora, čiji su protagonisti svjesni svoje publike. U ovom iscrpljujućem poslu u teškim uvjetima, Žika Tasić rudarima uspijeva izmamiti osmijeh na lice. Je li razlog samo njegova prisutnost, uzbuđenje radi čina fotografiranja ili, pak, novine u njihovoj ritualnoj svakodnevici? Njihovi osmijesi iskreni su, kako u direktnom pogledu prema kameri u radu, tako i oni skrenutih pogleda kada se čini da su im se omakli ili kada spremno poziraju individualno ili u grupama. Njihova životnost u potpunoj je suprotnosti s tamom i skučenošću prostora u kojemu se nalaze. Tijela su im najčešće pognuta zbog visine tunela i posla koji obavljaju koristeći ručne alate ili strojeve. U tim uskim hodnicima u kojima borave uočavamo podgradu, koja je služila tome da se rudnik ne uruši, zatim prugu, vagonete i raznu opremu te stanicu s podacima o brzini i količini zraka te temperaturi, dajući nam jasnu predodžbu o okolnostima i uvjetima kojima su rudari bili izloženi, a usprkos kojima su uspijevali zadržati vedrinu.

S jedne nas strane muzejski prostor dalje usmjerava prema dijelu stalnoga postava – astronomiji, pa se tako simbolično susreću dva pola ljudskih preokupacija i dvije drevne ljudske djelatnosti, vodeći nas iz mraka vlažnog i nesigurnog prostora, iako ispunjenog pozitivnom energijom iscrpljenih rudara, u beskonačno neistraženo prostranstvo. Šetnja kroz ostatak stalnog postava nešto nas dalje dovodi do podzemne atrakcije za posjetitelje, koja nam omogućuje da barem jednim dijelom iskusimo prostor i uvjete u kojima su rudari preživljavali. Riječ je o modelu rudnika u prirodnoj veličini, duljine oko 300 metara, koji sadrži sve elemente pravoga rudnika, čije kružno usmjerenje omogućuje posjetitelju da ih obiđe i pobliže upozna ovo, za brojne prostore karakteristično, zanimanje.

Iz novina kao što je Raški rudar dobivamo širu društveno-političku sliku o rudarskim gradovima u kojima se život gradio upravo zbog i oko toga posla – kakvi su bili radni uvjeti, tko je radio i s kakvim su se problemima radnici morali nositi, a popraćene su bile i vijesti iz svijeta, kao i neizbježne teme nesreća na radu te zbrinjavanja obitelji unesrećenih rudara. Fotografije Žike Tasića pričaju priču jednog kolektiva, težinu njegove svakodnevice, ali istovremeno su svjedočanstvo o pojedinačnim sudbinama – svakom „uhvaćenom“ pokretu, pogledu i osmijehu pretežito mladih ljudi. Grad Raša, izgrađen upravo zbog potreba iskapanja ugljena na tom području, danas je upisan u Registar kulturnih dobara kao kulturno-povijesna cjelina svjedočeći o jednom segmentu industrijalizacije koji, kao i brojni drugi primjeri napuštanja tvornica ili zapuštanja željeznice, u konačnici nije doveo do veće zaposlenosti i uravnoteženoga razvoja, ali predstavlja dobar primjer vrednovanja baštine – dijela povijesti orijentiranoga oko mraka podzemlja u kojem su se rudari generacijama izmjenjivali uz pozdrav: Sretno!

Ivana Završki

[1] https://tehnika.lzmk.hr/rudnik/ (pristupljeno 26. svibnja 2023.)