Perspektiva dugog trajanja

O izložbi ‘Meko’ okidanje? piše Ana Kršinić Lozica

 

Možemo li pratiti odnos roda i reprezentacije na fotografiji i je li žensko iskustvo uvijek nužno zabilježeno na fotografijama? Ili ga možemo detektirati tek u području izvan kadra, u životima fotografkinja, okolnostima u kojima su snimale, u dometu recepcije njihovih fotografija ili u uvjetima i (ne)vidljivosti njihova profesionalnog djelovanja na suvremenoj fotografskoj i umjetničkoj sceni? Postoji li uopće ženska fotografija, ili samo fotografija koju su snimile žene? To su sve pitanja koja se postavljaju izložbom ‘Meko’ okidanje? u zagrebačkoj Galeriji Spot, pozivajući nas na pažljivo gledanje i iščitavanje povijesti ženske fotografije u Hrvatskoj.

 

 

Izloženi radovi, snimljeni većinom 1970-ih (uz par ranijih snimaka iz 1950-ih i ’60-ih), kroz sasvim različite autorske poglede pružaju uvid u raznolikost pristupa fotografiji tada prisutnih umjetnica na sceni. Urbani i arhitektonski krajolici i kompozicije detalja Slavke Pavić, Erike Šmider i Danijele Lušin pripadaju klasičnoj fotografiji u kojoj kadar predstavlja samodostatnu i zatvorenu cjelinu, Jadranka Fatur pristupa fotografiji na konceptualan način, dok Ivančica Privora Kurtela povezuje fotografiju i performans (Autoakt 1-6) ili pristupa kadru iz aspekta materijalnosti fotografije, ponavljajući istu snimku izrezanu na različite načine (Niz 1). Takva heterogenost pristupa na zidovima malog galerijskog prostora kao da dodatno naglašava paralelno supostojanje različitih modusa okidanja fotografije – klasični pristup fotografskom motivu i kompoziciji, odmak od koncepta kadra u sekvencijalnom fotografskom nizu, te pomak prema novijim pristupima kao što su konceptualna fotografija i povezivanje fotografije s performansom i happeningom.

Nevidljiva poveznica različitih pristupa fotografiji koji su ovom prilikom izloženi, osim što su rezultat ženskog pogleda iza objektiva, jest djelovanje autorica u okviru Fotokluba Zagreb, u manjoj ili većoj mjeri, tijekom njihove profesionalne karijere. U popratnom tekstu kustosice izložbe Sandre Križić Roban foto klubovi su predstavljeni kao jedan od važnijih preduvjeta koji je omogućio širu dostupnost fotografskog obrazovanja u kontekstu razvoja fotoamaterizma, čime se u konačnici ženama olakšao pristup sustavnom bavljenju fotografijom. Tako saznajemo da su foto klubovi imali važnu ulogu u otvaranju prostora slobode na fotografskoj sceni u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih te da se 1973. osniva Ženska sekcija Fotokluba Zagreb u okviru koje se organiziraju godišnje izložbe. Ipak, u predgovoru se naglašava kako izložba ne predstavlja retrospektivu radova nastalih u sklopu Ženske sekcije, jer izložene fotografije nisu nužno snimljene u sklopu klupskih aktivnosti, već joj je cilj potaknuti raspravu o uvjetima u kojima su fotografkinje djelovale i preprekama s kojima su se suočavale.

Upitnik u naslovu izložbe ‘Meko’ okidanje? sugerira nesigurnost i poziva posjetitelj/ic/e da sami procijene nude li izložene fotografije „ženski pogled“. Odabirom izložaka kao da se sugerira ironijski odmak od takvog koncepta kojim se pokazuje kako nema ničeg „mekog“ u tim fotografijama u smislu nekog stereotipiziranog pristupa konstrukciji femininog. Izostaju motivi koji bi tradicionalno pripadali ženskoj sferi (kao što je privatna sfera, poput obiteljskih portreta i snimke djece ili pejsaži). Ipak, ostavlja se otvorenim pitanje o (ne)mogućnosti drugog, drugačijeg pogleda, odnosno rodno uvjetovanih načina snimanja koji bi se mogli smatrati pomakom u odnosu na dominantne moduse fotografske reprezentacije.

 

 

Izostanak bilo kakve „mekoće“ u smislu tradicionalno ženskih tema posve je evidentan u fotografijama Danijele Lušin, Slavke Pavić i Erike Šmider gdje je fokus na urbanim motivima, bilo da je riječ o detaljima arhitekture ili vizurama gradskog krajolika. Izloženi urbani krajolici Slavke Pavić postavljeni su tako da naglašavaju kontrast između modernog socijalističkog grada i arhitekture s jedne strane, i starih drvenih potleušica s druge, između vizure grada s prolaznicima i ritmičnih fragmenata urbanog prostora. Rad Erike Šmider, profesionalno usmjerene na fotografiju moderne arhitekture, predstavljene su fotografijama arhitektonskih motiva i njihovih geometrijskih struktura, kadriranih na način kojim se potenciraju formalne karakteristike arhitektonskog modernizma uz naglašavanje njegove začudnosti. Arhitekturi su isto tako posvećene i fotografije Danijele Lušin iz serije koja prikazuje ciglanu na Črnomercu, a na kojoj je odsutnost ljudi toliko upadljiva kao da prikazuje napuštenu scenografiju za snimanje soc-realističkih fotografija, na kojoj su se optimistični jaki kontrasti pretvorili u tamnije obrise, a snažni radnici i radnice nestali iz kadra.

 

 

 

Fotografije Jadranke Fatur, koja je primarno poznata kao slikarica te su njezine fotografije već i stoga slabo poznate, grupirane su u serije izrazito konceptualnog pristupa. Svaka serija formirana je oko nekog događaja koji je tek naznačen, fragmentarno prikazan različitim kadrovima. Neke serije su dokumentacija happeninga koji izvodi sama autorica, dok druge prikazuju imaginarne happeninge, tek naznačene događaje kao fragmente neispričanih priča ili kao scenografije mogućeg zbivanja. U tim bi fotografijama također teško bilo detektirati specifičnu „mekoću“ ili rodno uvjetovane vidljive razlike u pristupu. No možemo obratiti pažnju na načine kako je prikazana žena: dvije sukcesivne fotografije Dolac prikazuju silazak žene koja prodaje na tržnici niz stepenice (dok se u pozadini vide i druge prodavačice). Njezina starost, izraz lica, pohabanost odjeće, tradicionalna nošnja odaju egzistencijalnu težinu koja naglašava dobnu i klasnu isključenost „kumice s placa“ iz domene vidljivog. Dob i klasa kojoj pripada, uz snažan aspekt ruralnog i tradicionalnog, djeluje remetilački u odnosu spram dominantnih reprezentacijskih modusa ženskog lika.

Drugu vrstu reprezentacije žene na koju nailazimo je autoreprezentacija, gdje fotografkinja snima samu sebe, kao što je serija Happening s osmrtnicama. Preselivši osmrtnice iz jednog malog sela na zid kuće u zagrebačkom Trnju, Fatur snima sebe kako stoji ispred tog zida i u komunikaciji s prolaznicima. Njezina autoreprezentacija je ovdje u funkciji happeninga, odnosno tek je dio događaja što ga se bilježi fotoaparatom.

 

 

Ivančica Privora Kurtela, pak, reprezentaciju svog tijela koristi kao produžetak performansa u fotografskome mediju (serija Autoakt 1-6). Tijelo i pokret ispred kamere, zajedno s protokom vremena, ostavljaju svjetlosni trag na fotografskom papiru u obliku jedinstvene forme, koja je ujedno i rezultat manipulacija pri razvijanju, tako da svaka fotografija u seriji predstavlja original. Autoreprezentacijom se dokida razlika između subjekta koji gleda i objekta pogleda, obilježena stereotipnom rodnom podjelom, naslijeđenom iz ranijih umjetničkih tradicija – na fotografa kao kreatora reprezentacije i muzu-modela – tako da već sama činjenica da žena upravlja načinom na koji će biti snimana predstavlja emancipatorski potencijal.

Odsustvo „mekoće“ možda je najuočljivije u seriji Niz 1 u kojem Privora Kurtela polazi od motiva trudne žene, ali mu pristupa krajnje mehanički. Istu snimku trudnice slaže u niz, režući je pritom na različitim mjestima preko glave i tijela trudnice te tim varijacijama postiže ritmičnost čitave kompozicije.

 

 

Ipak, usprkos odsustvu „mekog“ pogleda, pristupi svih autorica, koliko god bili različiti, lišeni su društvenog angažmana, feminističkog pristupa ili pak propitivanja šireg konteksta fotografskog djelovanja. To je odsustvo tim indikativnije s obzirom da iz razgovora s autoricama fotografija koje je vodila kustosica izložbe Sandra Križić Roban, a koji su kao pratnja izložbi objavljeni na web stranici Ureda za fotografiju, saznajemo kako su se fotografkinje koje su se šezdesetih i sedamdesetih probijale na još uvijek dominantno muškoj sceni susretale s brojnim preprekama i staklenim zidovima.

Treba li tu odsutnost kritičkog pristupa fotografiji tumačiti kao simptom prihvaćanja dominantnog (muškog) pogleda i njemu pripadajućih struktura moći? Možemo li očekivati od fotografkinja autoreferencijalnost i eksplicitno propitivanje dominantnih reprezentacijskih strategija kao nužan pristup na osnovu kojeg se vrednuje njihov umjetnički ili društveni doprinos? Ili ih takvim očekivanjima lišavamo prostora slobode da biraju bilo koje teme i pristupe?

 

 

Izložbom ‘Meko’ okidanje? potvrđuje se da, kada je riječ o ženskoj umjetnosti (odnosno umjetnosti čije su autorice žene), važno je ono što nije vidljivo. Upravo ono što ne možemo iščitati iz ovih fotografija, ono što na njima nije vidljivo, uvjeti su njihova nastanka, u onom najosnovnijem smislu. Iz tog je razloga ovakav izložbeni pristup, kao i čitav istraživački projekt koji je prethodio izložbi, danas potreban i relevantan u kontekstu (re)valorizacije domaće fotografske (i umjetničke) scene. Izlažući kvalitetne i zanimljive fotografije koje su velikim dijelom nepoznate stručnoj i široj javnosti, izložba doprinosi poznavanju povijesti fotografije u Hrvatskoj. Istovremeno, fotografije se sagledavaju u njihovom društvenom i profesionalnom kontekstu, postavljajući pitanja i o rodno uvjetovanim strukturama moći i dominacije na fotografskoj sceni, koje tada nisu bile javno osviještene i prepoznate, premda su itekako bile prisutne. Ono što nije vidljivo unutar kadra, postaje tako vidljivo u proširenom polju istraživanja koje uključuje uvjete nastanka fotografije iz perspektive dugog trajanja, mijenjajući time i naš način gledanja fotografija.

 

Ana Kršinić Lozica 

 

*Fotografije postava snimio Marko Ercegović