Pojedinačne sudbine

Fotografije Oleksandra Čekmenjova SVJEDOK, Lica Ukrajine 1994. – 2022., Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb

Razne su izložbe i kulturna događanja organizirana diljem regije u znak solidarnosti i podrške Ukrajini u okviru trenutačnog rata koji bijesni ondje. U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu do kraja srpnja može se pogledati izložba Imagine: Refleksije o miru posvećena ratnoj fotografiji, koja donosi pogled na društva koja su pretrpjela ratne sukobe. [1] Priča o ratu i povijesti koja se ponavlja tema je izložbe Prvi svjetski rat u Ukrajini: Je li povijest učiteljica života?, trenutačno postavljene u Gradskom muzeju u Karlovcu, na kojoj su izloženi presnimci fotografija iz albuma Ive Navratila, pripadnika 78. osječke pješačke pukovnije, a koji pokazuju stradanja ukrajinskih gradova. [2] I doista, ako „vrijedi ova latinska izreka, čini se da smo loši učenici”. [3] Povijest ratnih nemira duga je kao povijest čovječanstva. Rat na tlu Ukrajine novi je povod da se preispitaju temelji na kojima počiva (suvremeno) društvo.

Uz spomenute izložbe koje, dakle, kroz različite pristupe portretiraju trenutačnu ukrajinsku situaciju, u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost u suradnji s Università Ca’ Foscari iz Venecije i kustosom Konstantinom Akinshom,  predstavljena je izložba jednog od vodećih suvremenih ukrajinskih fotografa Oleksandra Čekmenjova, čiji su radovi objavljivani u brojnim svjetskim publikacijama [4], a recentan je primjer naslovnica novog broja magazina Time na kojoj se nalazi fotografija prve dame Ukrajine Olene Zelenske. [5] Izložba donosi neposredno svjedočanstvo o ukrajinskoj povijesti i sadašnjosti obilježenoj ratnim stradanjima te sudionicima tih strašnih zbivanja. [6] Kroz sedam serija fotografija snimljenih u razdoblju od gotovo trideset godina, nekoliko se generacija izmijenilo pred objektivom Oleksandra Čekmenjova, no (fotografska) pozadina ispred koje se nalaze obilježena oskudicom, uništenom imovinom ili tamom, ostala je nepromijenjena. Individualne sudbine pomiješale su se u kolektivnoj patnji i postale obilježene osjećajem neizvjesnosti.

Izložba započinje trima fotografijama iz kronološki najranije serije Putovnica, nastale nekoliko godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada se javila potreba izdavanja novih putovnica za ukrajinsko stanovništvo. Riječ je o seriji u kojoj je Čekmenjov dokumentirao starije, nemoćne osobe u njihovim domovima. Iza toga službenog posjeta ostao je niz fotografija privatnog života portretiranih ljudi, njihove svakodnevice, odnosno konteksta koji bijela plahta podignuta kao improvizirana pregrada i pozadina potrebna za snimanje fotografija za službene dokumente skriva pod geslom “jednakosti”, u duhu bivšeg režima. [7]

Upravo bijela pozadina izvlači pojedinca iz društvenog ili drugog konteksta, svodi ga na “stanovnika” [8] No kada se ona odmakne, što ostaje kao nositelj značenja? U katalogu izložbe navedeno je kako bijeda uhvaćenih ljudi okruženih svime što posjeduju, opkoljenih siromaštvom, kod promatrača budi poriv za skretanjem pogleda, za isprikom zbog zadiranja u privatnost i tako tužnu stvarnost. Navedeno je i da je upravo takvu reakciju Čekmenjov htio osporiti. Serijom fotografija koju je snimio, Čekmenjov nadilazi političku dimenziju i pridaje na važnosti pojedinačnom viđenju vlastite sudbine i susretu sa smrću. [9]

S druge strane, Građane Kijeva ili, primjerice, Izbrisane okružuje mračna pozadina pri čemu se okolni prostor samo nazire. Uglavnom je riječ o stanicama podzemne željeznice gdje su se građani sakrili od zračnih napada, uz iznimku interijera crkve u kojemu je snimljena jedna fotografija iz ciklusa nastalog prilikom početka rata. Riječ je o portretu konzervatora koji je ostao u Kijevu kako bi osigurao zaštitu kulturne baštine, točnije, povijesno značajne bizantske Katedrale sv. Sofije, koja je nositeljica identiteta grada Kijeva. [10] U tom smislu, fotografija nosi dvostruku simboliku, s jedne strane duhovnu, a s druge, nacionalnu.

Možda se takva simboličnost može pridati i portretima beskućnika u seriji Izbrisani, koje je Čekmenjov snimao tijekom 2018. i 2019. godine. Izbrisani su portretirani tako da snažna svjetlost obasjava njihova lica i uprljane šake, ostavljajući okolni prostor u tami s kojim se stapa i njihova odjeća. Šake su im položene da budu vidljive, poput atributa koji povezujemo s rudarima, a posebice s iskapanjem ugljena u Donbasu, koje je Čekmenjov također zabilježio. Obje serije svjedoče o elementima koji čine dio ukrajinskog identiteta. Njihovi portreti i zapisane životne priče postaju njihovi “dokumenti”, njihovi tragovi prisutnosti. Dokumentiranje prisutnosti nit je vodilja kroz cijelu izložbu, no možda ponajviše dolazi do izražaja na crno-bijeloj seriji koja prikazuje pacijente u jednoj ukrajinskoj psihijatrijskoj ustanovi. Ova serija odskače od ostalih jer dokumentira nasmiješena lica, čiji je osmijeh, kako je pojašnjeno u fotografovoj bilješci, izazvao jedan mali znak pažnje, buket od umjetnog cvijeća.[11] Uhvaćeni osmijeh djeluje kao odmak od realnosti, a iskrenost emocije i dobroćudnost protagonista u potpunoj je suprotnosti sa strašnim sukobima potaknutima željom za premoći u političkim igrama.

Iako je rat koji se vodi na ukrajinskom području postao dio naše svakodnevice, u najvećem je obliku (ako ne i jedinom) prisutan u obliku informacije ili podsjetnika na ponavljajuću povijest i posljedice koje će imati na svjetskoj razini. Prema Rolandu Barthesu svaka fotografija prenosi neku poruku, a njezino tumačenje ovisi o iskustvu promatrača, odnosno o poznavanju sociološkog konteksta kojega je dio, pri čemu je razotkrivanje poruke koja je upisana u fotografiju jednostavnije od razotkrivanja poruke upisane u, primjerice, sliku ili crtež, jer fotografija prenosi objektivnu stvarnost, a fotograf usmjerava promatračevu pažnju. [12] Fotografije Oleksandra Čekmenjova našu pažnju usmjeravaju na emociju te nam približavaju duh ukrajinskog naroda. Upravo odabirom krupnih kadrova i direktnim pogledima pojedinaca koji su prihvatili svoju sudbinu, Čekmenjov nas poziva da s tim pojedincima ostvarimo kontakt, možda se s njima i poistovjetimo te time nadiđemo razinu puke informacije. Možda nas prikazane scene podsjećaju na ratne sukobe na domaćem tlu, možda prizivaju jednako potresne scene siromaštva i tuge koje je u Zagrebu zabilježio Boris Cvjetanović 80-ih godina [13], a možda nam se pogled zaustavlja na pukotinama na zidovima Instituta koje nas podsjećaju na neizvjesnost i strah od nepredvidive sile koje smo i sami nedavno proživjeli.

S tom mišlju, portretirane pojedince tumačimo kao simbol posljedica društveno-političkih događanja, istovremeno ih promatrajući kao simbol nacionalnog, ali i individualnog herojstva (čemu u prilog možemo dodati seriju portreta ratnih veterana Drugog svjetskog rata fotografiranih u svojim domovima). Ovo potresno Čekmenjovljevo svjedočanstvo zaključuje recentna serija fotografija građana Kijeva, ostavljajući nas da se zapitamo kako su se odvile i kako će se odvijati buduće priče portretiranih građana: mlade vojnikinje, oca i kćeri, konzervatora te mnogih drugih koji nisu zabilježeni.

 Ivana Završki

[1] Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, https://www.zemaljskimuzej.ba/bs/vijesti/multimedijalna-izložba-“refleksije-o-miru” (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[2] Muzeji grada Karlovca, Gradski muzej Karlovac, https://mgk.hr/gradski-muzej-karlovac/izlozba/prvi-svjetski-rat-u-ukrajini-je-li-povijest-uciteljica-zivota/ (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[3] Isto.

[4] Institut za suvremenu umjetnost, http://www.institute.hr/wp-content/uploads/2022/07/Libretto-volti-dellucraina-copy-converted_f.pdf (pristupljeno 17. srpnja 2022.)

[5] Patricia Kiš, „Njezina je fotografija na naslovnici Timea bitna, i u medijskom smo ratu s Rusijom“, Jutarnji list, Zagreb, 16. srpnja 2022., 20.

[6] Institut za suvremenu umjetnost, http://www.institute.hr/wp-content/uploads/2022/07/Libretto-volti-dellucraina-copy-converted_f.pdf (pristupljeno 17. srpnja 2022.)

[7] Institut za suvremenu umjetnost, http://www.institute.hr/wp-content/uploads/2022/07/Legende.pdf (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[8] David Bate, “Looking at Portraits“’, u: David Bate, Photography: The Key Concepts, Oxford: Berg Publishers, 2009., odabrano poglavlje

[9] Institut za suvremenu umjetnost, http://www.institute.hr/wp-content/uploads/2022/07/Legende.pdf (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[10] New York Times, https://www.nytimes.com/interactive/2022/03/18/magazine/ukraine-war-kyiv.html (pristupljeno 17. srpnja 2022.)

[11] Institut za suvremenu umjetnost, http://www.institute.hr/wp-content/uploads/2022/07/Legende.pdf (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[12] Roland Barthes, Le message photographique, https://www.persee.fr/doc/comm_0588-8018_1961_num_1_1_921 (pristupljeno 18. srpnja 2022.)

[13] Boris Cvjetanović, ciklus Mesnička 6, https://petikat.com/boris/5/15/mesnicka-6 (pristupljeno 19. srpnja 2022.)