Poslano na finalnu destinaciju
Marija Borovičkić o izložbi “Destinacije” Nevena Petrovića
Izložba Destinacije sastoji se od trideset dvije fotografije nastale u zadnje dvije godine na raznim lokacijama koje su istovremeno razvijene, uparene i postavljene na zid galerije, te tiskane kao razglednice i poslane ljudima s uputom slanja na finalnu destinaciju – galeriju.
Ovako raslojen umjetnički rad koristi izvorno popartističku ikoniku i gestu niveliranja originalnog i reproduciranog propitivanjem mogućnosti korištenja i doživljavanja rada i potenciranjem različitih praksi u kojima se umjetničko isprepliće s utilitarnim, originalno s reproduciranim, vrijedno s, uvjetno rečeno, bezvrijednim.
U procesu razlikovanja i vrednovanja vizualno gotovo identičnih objekata s potpuno različitim tretmanom i nazivom – jednim se rukuje izvjesno i pažljivo, uokviruje ga se, uparuje i izlaže; dok drugog prepuštamo dinamici neizvjesnog i komunikacijskog, ispisujemo ga, lijepimo, pečatiramo i šaljemo.
Pitanje je u kojem trenutku fotografiju počinjemo smatrati razglednicom, čini li je takvom količina tiskanih primjeraka, dizajnirana poleđina s prostorom za tekst, marku i žig, specifičan motiv na prednjoj strani ili pak mi kao korisnici-pošiljatelji, nerijetko u funkciji turista?
Prikazane prostore teško možemo uvrstiti u generički turistički motiv, oblik reprezentacije i njemu podređenog identiteta i estetiziranu vizualnu komunikaciju. Cipar, Hvar, Požega, Zagreb, Poreč, Zvečevo…, mjesta su većinom zabilježena u umjetnikovom proputovanju, dužem ili kraćem boravku i zadržavanju, a dijelom i u ulozi turista-umjetnika koji svoju podvojenu poziciju neprestano propituje.
U motivima poput grada, mora, ulice, igrališta, polja, kupališta, terasa kafića, šuma i kamenoloma, ljudske figure nerijetko su marginalizirane, doprinoseći prostornoj i ambijentalnoj ispražnjenosti i tišini. Čovjek je skoro uvijek u ulozi anonimne pojave, slučajnog korisnika, šetača ili kupača a ne osobe koja aktivno gradi i obilježava prizor. Autor ga ostavlja nepoznatim, distanciranim, gotovo sakrivenim i nebitnim, dok je prostor taj koji nosi značenje, i onda kada je u cijelosti oblikovan ljudskom rukom, i onda kada je tek dijelom kultiviran i „načet“ funkcionalnošću i nametnutom mu svrhom.
Jasno je da autorova temeljna pozicija nije uobičajena pozicija konzumenta koji potencira ono što se naziva tourist gaze-om, a što podrazumijeva specifičan turistički pogled i način korištenja prostora, masovnost konzumacije i krajnji cilj – zadovoljstvo. Njegova pozicija je ona aktivnog i kritičkog promatrača sintetičkog fotografskog pogleda koji jednim prizorom generira i spaja nekoliko slojeva tumačenja – ideju, pojavnost, sugestiju, trenutak, gestu.
Osim podcrtavanja destinacije kao pojma čije značenje odgovara i izloženim fotografijama i putujućim razglednicama, autor trideset dvije fotografije odlučuje grupirati u parove (16 x 2) i tako vježbati pogled i potaknuti neka izmaknuta, alternativna čitanja naizgled sasvim različitih i nepovezivih prostora. Logika spajanja fotografija nema tendenciju determiniranja i objektivnosti već poziva gledatelja da uoči i stvori, ili svoje asocijacije, ili da pokuša naslutiti autorove. Ponekad se radi o pozicijama ili karakterima objekata na fotografijama, ponekad o odnosima, kombiniranju motiva ili protagonista ili pak igrama spajanja kadrova i slučajnih sekvenci koje uparivanjem dobivaju neke nove međuodnose i značenja.
Nevenova fotografija je nenametljiva i distancirana u odnosu na promatrani objekt ili prizor – mahom svakidašnji, naizgled nezanimljiv, nereprezentativan, tih i banalan. On aktivno ne kreira, ne pomiče, ne rastače i ne nasrće na svoj motiv već ga lucidno i zainteresirano hvata u specifičnim konstelacijama i međuodnosima.