Posvajanje ambijenta u radovima Ane Opalić

Tekst Rozane Vojvode o radu  Ane Opalić

Na poziv Davorke Perić organizatorice festivala u Momjanu kojoj se ovom prilikom zahvaljujem i na temu prijateljstva prvo mi je pala na pamet Ana Opalić. Ona nije jedina moja prijateljica umjetnica, ali je jedina s kojom sam zajedno odrastala i najviše je utjecala na upoznavanje kreativnog procesa izbliza, pa zapravo i na moj stav o umjetnosti.

Ana Opalić već je afimirana umjetnica, nema značajnije manifestacije na kojoj nije sudjelovala, tako da ovo izlaganje nipošto ne treba shvatiti kao predstavljanje njenog rada za kojeg vjerujem da ga većina vas dobro poznaje. Ovo je pokušaj analize Aninih kreativnih metoda, pokušaj objašnjenja onog osjećaja koji mi se uvijek javlja dok gledam njene snimke koje uključuju meni blizak dubrovački ambijent – osjećaj pojačane percepcije prostora. Zapravo se uvijek pitam na koji način se događa njeno „posvajanje“ ambijenta?

Intenzivan odnos prema dubrovačkom ambijentu koji je ujedno i fizički prostor odrastanja umjetnice kreće se od uključivanja ambijenta u ispitivanje kategorije identiteta (Danče, Lokrum, Petka, Kalamota..), gotovo metafizičkog pristupa kao u seriji Brsalje, pa sve do sve do zahvaćanja u priču i memoriju mjesta kao što je slučaj sa serijom fotografija Poslije snimljenih na Srđu i okolnim brdima.

(Lokrum)

U autoportretima nastalim 1994.-1996. godine na Lokrumu, Ana Opalić uključuje pejzaž, snimke raslinja i stijenja u vlastitu igru s reprezentacijskom kategorijom autoportreta koristeći postupak mimikrije, stapanja a mogli bismo čak reći i skrivanja u ambijentu. Na većini fotografija ne razaznajemo ni njene godine ni spol ni odjeću kao signal vremena. Proces je doveden do krajnjeg stupnja, te je kod nekih snimki potreban napor da bi kroz gustu teksturu granja uopće pronašli trag autoričine prisutnosti. Autorica koja se skriva u ambijentu ili se mogli bismo reći minimalno pokazuje, ali ipak naziva tu seriju fotografija autoportretima, zapravo već svojim ranim radovima ove serije pokazuje da je fotografija za nju način istraživanja, a ne bilježenja stvarnosti.

Ono što me najviše zanima u fotografiji je iza pogleda. Razmaknuti pogled i onda snimiti. (A.O.)

Priroda prikazana na tim fotografijama nema obilježja specifičnog prostora, snimljeni su najčešće dijelovi, fragmenti šume i tek je čestim posjetiteljima Lokruma jasno o kojem je ambijentu riječ. Suočeni s prizorom koji je temeljito drugačiji od onog sugeriranog naslovom i žanrom, prepuštamo se pažljivom promatranju odabranog segmenta prirode, kolopletu granja, najrazličitijim svjetlosnim senzacijama na drveću i šumskim stazama, gotovo taktilnom osjetu koji nam precizna tehnička izvedbe fotografije pruža. Ambivalentnost između naslova i onog što vidimo provlači se na više razina te su i osjećaji koje generira prikaz prirode temeljito različiti: snimljeni fragmenti lokrumskog pejzaža istovremeno podvlače liričnost, bajkovitost prirode i njenu mračnu stranu. Meni osobno, ambijenti koje poznajem i u kojima sam često boravila izgledaju kao da ih prvi put vidim, lišeni odrednice specifičnog trenutka u vremenu i portretirani kroz autoportrete same autorice. Kroz Anin pogled pružena je prilika izoštravanju naše vlastite percepcije prikazanog prostora i mijenjanju njegovih konotacija.

Ja osobno uvijek doživljavam fotografiju  kao sliku koja ima svoju neovisnu realnost. (A.O.)

(Petka, Kalamota, Danče)

U ranim autoportretima s Lokruma čini mi se kao da autorica reagira nagonski, sukladno svojoj introvertiranosti i bijegovima od prostora određenosti specifičnim dubrovačkim vremenom, pa i određenosti svojim vlastitim likom u istodobno ponuđenom i negiranom samopredstavljanju. U autoportretima koji nastaju nekoliko godina kasnije 2002. i 2003. godine, na Kalamoti, Petki, Dančama i Srđu, konceptualna odrednica njenih fotografija u smislu problematiziranja identiteta, prostora i vremena eksplicitna je. Ono što je bitna razlika u odnosu na ranije autoportrete je prikaz autorice u prvom planu, izbliza, ali opet s izbjegavanjem pogleda prema promatračima, u nekom zamrznutom stavu koji određuje i spori ritam našeg pogleda.

Mene osobno kao fotografkinju iritira brzina. Za mene esencija fotografije je prepuštanje i prisutnost. (A.O.)

“Skrivanje” u ambijentu ili bolje rečeno prožimanje autorice s ambijentom svedeno je na jezik geste: povijanje tijela ili naprosto, dodir rukom. Također se u velikom broju počinju javljati fotografski “diptisi”, fotografije u parovima na tragu filmske retorike: snimka umjetnice u ambijentu i snimka pustog ambijenta, snimke u kojima je različitost fotografija signalizirana samo blagim pomakom tijela, te snimke u kojima se predstavlja inverzija prvotno prikazanog ambijenta s autoricom-isti ambijenti, ovaj put pust, snimljen je sa suprotne strane, s točke gdje je snimljena sestrinska fotografija.

Anine snimke u ambijentu u sprezi s pridruženim snimkama pustog ambijenta postavljaju pitanje koja je od dvije snimke stvarni autoportret i što ostaje nakon iščeznuća očekivanog sadržaja. Praznina ili naprotiv još jača prisutnost? Snimke koje su različite tek u detaljima kao što su nagib tijela ili različitost geste, a osobito snimke ambijenta i njegove inverzne inačice ispituju krhkost naše osjetilne percepcije u kojima lik autorice postaje naša uporišna točka. Izrazita tehnička kvaliteta fotografija zbog koje je vidljiv i najmekaniji svjetlosni trag na stazi, najmanji nagib travke u busenima, a na prikazima lišća sve nijanse njihova srebrnkastog odsjaja, vrlo je bitna u stvaranju onog neobičnog ambivalentnog emocionalnog naboja koji sve fotografije ove serije odašilju; istovremeni smo privučeni liričnošću prizora i racionalno svjesni opsjene kao da se radi o iskustvu kakve hologramske projekcije.

Rosana Ratkovčić o Aninim autoportretima zapisuje: “Također i isticanje teksture u izradi fotografija iz serije Autoportreta, čiji značaj gotovo premašuje značaj prostora smještaja, upućuje na traganje za mjestom – prostorom – ispražnjenim od značenja, prostorom u kojem ne djeluju društvene i kulturalne konstrukcije. U tom smislu priroda u radovima Ane Opalić nije prisutna kao metafora ili simbol, nositelj nekog značenja, već predstavljanje prirode upućuje na traganje za mjestom ispražnjenim od značenja.”

(Srđ)

Ove riječi napisane 2003. godine znakovite su za seriju Poslije, koju autorica započinje 2006.godine, a u kojoj kroz snimke prirode istražuje memoriju mjesta. Naime, Poslije je serija fotografija fragmenata prirode snimljena na brdima iznad Dubrovnika (na relaciji Srđ-Strinčijera-Bosanka-Žarkovica), petnaest godina poslije prvih sukoba hrvatske i jugoslavenske vojske. Onaj latentno mračni naboj Aninih snimki prirode ovdje prerasta u eksplicitnu jezu iako je ono što uistinu vidimo lišeno bilo kakvih simbola rata. Kao i kod pojedinih autoportreta-diptiha, nepostojanje očekivanog sadržaja stvara jaku prisutnost bez vidljivog oblika. Bilo da je riječ o fotografiji detalja ili šire zahvaćenom prizoru šume, sadržaj je moguć samo kroz našu osobnu konstrukciju.

Da li fotografija nužno nešto “hvata”? Ja uglavnom imam osjećaj da je fotografija “uhvaćena” u razne kontekste u kojima ćemo je promatrati. (A.O.)

(Brsalje)

U seriji Brsalje koju radi od 1996. godine, autorica odabire detalj pejzaža i snima uvijek isti kadar razdijeljen točno po sredini linijom horizonta na površinu mora i neba i uokviren stijenama. Izostavlja signale dubrovačkog prostora, te je samo stanovnicima i čestim posjetiteljima Grada jasno da su u nevidljivim prostorima s desne strane ruba kadra tvrđava Lovrijenac, a s lijeve strane Bokar. U potpunom odsustvu bilo kakvih ljudskih tragova, u svojoj pročišćenoj kompoziciji prizor se doima kao da je na kraju svijeta. Zabilježena zbivanja inicirana su isključivo prirodnim fenomenima, a multipliciranjem različitih pojavnosti jednog te istog ambijenta, uhvaćeno je i nevidljivo tijelo samog vremena. Serija Brsalje nužno se promatra u nizu koji otkriva mijene godišnjih doba, različita doba dana, čudesne preobrazbe mora, neba, pa i samih stijena, u kojem nam oko dalje vodi jedina konstanta, „razapeta“ linija horizonta.

Ma koliko naizgled svojim lirskim, kontemplativnim nabojem serija Brsalje bila drugačija od serije Poslije koja tretira priču i memoriju ratom zahvaćenog mjesta, ona je zapravo preteča svih kasnijih Aninih ogoljavanja i reduciranja pojavnosti, pažljivo režiranih i konceptualno osmišljenih prizora u kojima sami promatrači nadopunjuju neizrečeno.

Na pitanje o pojačanoj percepciji prostora i posvajanju ambijenta čini mi se i ne mogu uopćeno odgovoriti-ne radi se o jednoj, nego mnogim različitim kreativnim metodama, a jedino objedinjujuće je činjenica da se Ana kontinuirano bavi istom problematikom, te da su sve spomenute serije zapravo work in progress. Bilo da su dugogodišnjim snimanjem neki prostorni punktovi fizički uistinu “posvojeni” kao što je slučaj sa serijom Brsalje, bilo da se posvajanje ambijenta događa uporedo s izoštravanjem naše vlastite percepcije prikazanog prostora preko pogleda autorice ili nam je prisutnost autorice jedina uporišna točka u blagoj promjeni  apsolviranog prizora u njegovu inačicu kao u autoportretima, ili smo upućeni u određeno čitanje ponuđenim kontekstom kao u seriji Poslije, dubrovački ambijent na Aninim fotografijama bez obzira na to u koju je problematiku uključen, fnkcionira kao inicijacijski punkt za situaciju “iza pogleda”.

Visura aperta
Momjan
30.7.-3.8. 2013.