Posveta prirodi Fedora Džamonje

O izložbi fotografija Fedora Džamonje piše Ivana Završki. Izložba je otvorena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu od 27. travnja do 26. lipnja 2022.

Prema riječima kustosa Branka Franceschija na otvorenju izložbe Fedora Džamonje u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, predstavljene fotografije doslovno su značenje te riječi (foto + grafija) – trag svjetlosti na papiru, čime ova izložba u prvi plan iznosi raskošan tretman samoga fotografskog medija.[1] Iako važan segment umjetnikova opusa zauzimaju fotografije s motivom skulptura njegova oca, Dušana Džamonje, po čemu je, uz brigu o očevoj baštini i njezinoj promociji, u široj javnosti bolje poznat, ova izložba namjerno ih zaobilazi kako bi naglasak stavila upravo na umjetnikove “samostalne likovne interese i njegovu stvaralačku posebnost”.[2]

Riječ je o motivima prirode koji umjetnika zaokupljaju od kraja 1970-ih godina, kada počinje otkrivati i mogućnosti eksperimenata u fotografiji. No, kako je istaknuto u predgovoru izložbi, motiv nije ono po čemu je izraz Fedora Džamonje specifičan. Prizori iz prirode tipične su fotografske teme, pa upravo radi toga pozornost treba obratiti na njihov tretman. Zahvaljujući umjetnikovu širokom obrazovanju, koje uključuje studij povijesti umjetnosti u Zagrebu te arhitekture i slikarstva u Londonu, likovna kvaliteta njegova izraza nameće se kao prepoznatljiva odrednica, što se posebice uočava u kompozicijskim rješenjima ili, primjerice, koloritu. Imajući na umu njegovo teorijsko znanje, kao i karakteristike pojedinih umjetničkih razdoblja koje je moguće iščitati u radovima, pet izloženih fotografskih ciklusa (Polja lopoča, Trenutak u životu drveća, Refleksije (Na jezeru), Oluje nad Valkanelom, Prirodo, priđi mi), asociraju na putovanje koje započinje umjetničkim pravcima 19. stoljeća, poput romantizma, a potom impresionizma, te završava apstrakcijom druge polovice 20. stoljeća.

Krećući se izložbenim prostorom, promatrač prati umjetnikovo poigravanje i eksperimentiranje sa svjetlošću, koje ga postupno dovodi do posve apstrahiranih kompozicija. Izložba započinje crno-bijelim fotografijama oluje uhvaćene nad istarskom Valkanelom, na kojima dinamičan krajolik nestaje pod težinom neba. Umjetnikov tretman prirode u njezinoj punoj ljepoti i snazi asocira na romantičarsku viziju, koja se očituje u snažnim kontrastima tamnoga pejzaža i svjetlijih tonova blage, no istovremeno prijeteće mase oblaka, koja kroz tamu prodire nejednolikim intenzitetom stvarajući podlogu na kojoj dijelovi pejzaža djeluju poput sjene. Iako se na pojedinim fotografijama uočavaju fragmenti arhitekture, a ponegdje u daljini jedrilice ili ljudi, njihova je fizička prisutnost gotovo nezamjetna u odnosu na snagu uskovitlanih oblaka.

Nadalje nailazimo na fotografije zalazaka sunca na kojima se iznad gustih krošnji drveća, smještenih u donjemu dijelu kompozicije, otvara nebo crvenkasto-narančastih, plavih ili ružičastih tonova. Na njih se nadovezuju fotografije impresionističkoga motiva lopoča kao svojevrsni hommage Claudeu Monetu, pri čemu Fedor Džamonja, kako piše Branko Franceschi, “suptilnim alternacijama na fotografijama u boji (…) uistinu dostiže mističnu i duhovnu opuštenost koja je Monetove slike uvrstila među najcjenjenije i najutjecajnije slikarske izvedbe u povijesti moderne epohe”.[3]

Spomenuti postupci i fokus na biljni svijet primjećuju se i dalje razvijaju u ciklusu Trenutak u životu drveća, u kojemu umjetnik ističe “grafičke kvalitete fotografskog otiska”,[4] što će u kasnijim ciklusima dodatno naglasiti. Ovdje se promatrač susreće s krupnim planovima krošnji drveća, grana ili lišća, čiji tretman jednostavnošću i stiliziranošću, pa čak i svedenošću na simboličke forme (diptih Stablo žakadija, Lisabon #3, Ponovo, (2000.) 2020.), podsjeća na istočnjačku tradiciju, što je sugerirano i izloženim paravanom na kojemu je otisnut isti motiv – jedinim takvim objektom na ovoj izložbi. Na zidu nasuprot paravana, ritmično se redaju fotografije kvadratnog formata na kojima ponovno prevladavaju motivi krošnji, no koji ne ispunjavaju cijeli kadar, već naprotiv, umjetnik bilježi vizualnu igru raznolikih prirodnih struktura i praznoga prostora.

Konačno, ciklus refleksija na jezeru predstavlja posve apstrahirane kompozicije podsjećajući na slikarska platna na koja su nanesene mrlje boje različite širine i oblika, čijom je izmjenom ostvarena ritmičnost u prostoru. Riječ je o uvećanom i izdvojenom detalju koji umjetnik otiskuje u različitim grafičkim tehnikama poigravajući se pritom i podlogom, pa tako kompoziciju doista izvodi na slikarskom platnu, čime je granica između tehnika i medija te stvarnog i modificiranog gotovo u potpunosti izbrisana.

Fotografije Fedora Džamonje intimni su susreti s prirodom koji promatraču otkrivaju umjetnikov senzibilitet prema ovoj temi istovremeno ga pozivajući da osvijesti veličanstvenost, nepredvidivost i raskoš ne samo prirodnoga svijeta, nego i medija fotografije. Sažimanjem prizora na vizualno zanimljive odnose motiva i naglašavajući time njihov poetičan karakter, umjetnik publici predstavlja posvetu čudu prirode. Isto tako, od analogne fotografije i postupka razvoja filma kojim je mogao intervenirati u snimljeni materijal, sve do digitalne fotografije te brzih i jednostavnih načina fotografiranja koji su nam danas dostupni, Fedor Džamonja omogućuje šetnju kroz dio umjetničke povijesti s naglaskom na stvaralački senzibilitet; senzibilitet koji opstaje unatoč tehnološkim promjenama i pretrpanošću vizualnim sadržajima te promatrača poziva da zastane i uživa u ljepoti svakodnevnih prizora.

Ivana Završki

[1] Vijesti iz kulture, HRT, 1. svibnja 2022., https://hrti.hrt.hr/home (pregledano 17. svibnja 2022.)

[2] Branko Franceschi, Fedor Džamonja: Fotografije, katalog izložbe (27. 4. – 26. 6. 2022.), Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2022.

[3] Isto.

[4] Isto.