Povezanost mjesta i autorske preokupacije

Osvrt Valentine Radoš na izložbu Rubovi grada, rubovi mora – izbor radova suvremene dubrovačke umjetnosti, održanu u Galeriji Kazamat – HDLU Osijek od 8. do 22. prosinca 2018.

Umjetnici: Pasko Burđelez, Viktor Daldon, Marko Ercegović, Tina Gverović, Antun Maračić, Ana Opalić, Ivana Pegan Baće, Luko Piplica, Ana Požar Piplica, Dina Rončević, Ivana Dražić Selmani, Slaven Tolj, Ivona Vlašić

Kustosica izložbe: Rozana Vojvoda

RAD MARKA ERCEGOVIĆA NA IZLOŽBI “RUBOVI GRADA, RUBOVI MORA” U GALERIJI KAZAMAT / FOTO: KRISTINA MARIĆ

Nakon što su se osječki umjetnici predstavili u Dubrovniku s čak dvije izložbe u proteklih nekoliko godina, došlo je na red uzvratno dubrovačko gostovanje u osječkom HDLU-u. Izložba Rubovi grada, rubovi mora predstavlja izbor radova trinaestoro suvremenih dubrovačkih autorica i autora, postavljenih u Galeriji Kazamat u kustoskom izboru Rozane Vojvoda. Sam naslov izložbe nagovještava i problemsku nit koja povezuje radove, naglašenu u uvodu kataloga kao “reagiranja na dubrovački ambijent, osobito na njegova rubna i neeksponirana područja uključuju interpretaciju prostorne specifičnosti s naglaskom na izolaciju, tematiziranje eksploatacije javnog prostora i negativnih implikacija turizma, ali ponajviše ‘lirično’ tretiranje pejzaža koji postaje kanal osobne priče i dobiva duhovnu, metafizičku komponentu”.

Postav izložbe “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Rad Ane Opalić na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Svi radovi, postavljeni u sva tri kazamata galerije, doista progovaraju o pojmovima prostornosti koju se tumači kao svojevrsnu osobnost dubrovačke suvremene scene. Naglasak na vezi između mjesta i autorske preokupacije njime ono je što se ističe kao prepoznatljivo dubrovačko: odnos grada spram njegovim prirodnim i društvenim rubovima, eksploatacija životnog i javnog prostora lokalnog stanovništva, prisiljeno ustupanje prostora mondenim sadržajima poput golf igrališta ili pak velike količine turista koji većim dijelom godine (pre)zasićuju povijesnu jezgru grada. Stapanje granica fizičke zbilje, između mora i neba, grada i okolnih prostora, prostranstva toliko ogoljena od ljudske pojavnosti – pa čak i onda, kad u kadru vidimo ljude – progovaraju o pejzažima samoće, izoliranosti, izloženosti, o propitivanju identiteta i utjecaja društva na nas i naše fizičko okruženje. Grad živi teret slavne povijesti, ali bez stvarne i provedene želje da se ta povijest dovoljno učinkovito zaštiti od nestanka pred navalama suvremenog življenja i posvemašnje posvećenosti turizmu. O tim i drugim postavljenim pitanjima se razgovaralo tijekom diskusije u kojoj su sudjelovali prisutni umjetnici i umjetnice, kustosica Rozana Vojvoda, Kristina Marić ispred osječkog HDLU-a te likovni kritičar Igor Loinjak.

Prirodne i kulturne ljepote kroz predstavljene radove doista stvaraju sliku homogene grupe umjetnika, a djela su komunikacijski jasno povezana. Amblematska zavičajnost vizura pejzaža kao tema i vizualna okosnica cijelog postava, fizičkog koliko i socijalnog, političkog i povijesnog, vidljiva je kroz složene odnose koliko i kroz čvrst stav o autonomiji pojma javno dobro Grada. Ana Požar Piplica serijom fotografija Leđa iz 2008. prikazuje ljude okrenute leđima kameri, u poziciji prepreke pozadinskom pejzažu. Uloge se izmjenjuju, pozadina postaje subjekt prepoznavanja, dok su okrenuta leđa zatvorena koliko i izložena u svojoj ogoljenosti u prostoru. Sličan pristup, a potaknut stapanjem ljudi s okruženjem, primijenjuje i Antun Maračić u fotografskoj seriji Promatrači mora (2005.–2008.) gdje na jednom mjestu snima ljude okrenute leđima od nas, dok sjede na klupi uz obalu mora s pogledom na Lokrum, nesvjesni našeg promatranja njihovog promatranja morske površine. Poput slučajnih prolaznika gledamo ljude u trenucima kontemplacije i tišine, jer međusobno ne komuniciraju, već su prožeti sa prostorom koji ih okružuje.

Rad Ane Požar Piplica na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Rad Tine Gverović na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Postav izložbe “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Ana Opalić predstavlja se s radom Mjesto ne postoji (2017.–2018.) kojim nastavlja svoju predanost i privrženost Gradu, mjestu kojem se uvijek vraća. Srđ je za nju slobodan prostor, gromada i brdo koje oduvijek čuva grad od osvajača (i prevelike najezde masovnog turizma), a služi i kao meteorološka tampon-zona. Kroz fizičko, stvarno mjesto autorica propituje osobni identitet. Ivona Vlašić u video radu Zabranjeno plivanje (2015.) kroz kadar crvene zastave doslovno i simbolično propituje pojam slobode kretanja javnim prostorima, odnosno uskraćenu slobodu korištenja onoga što bi trebalo svima nama biti od koristi i zabave. Slaven Tolj izlaže rad Crta (2003.), dokumentaciju umjetničke intervencije u staroj gradskoj luci u Dubrovniku. Blagdanski ugođaj osvijetljenih Arsenala gdje je niz “lampica” propao na tlo i pod noge prolaznika, izravno preispituju stvarnosti kroz “neposluh” umjetničke intervencije. Rad Paska Burđeleza i Dine Rončević Ako nečeg nema, znači da nečeg i ima, nemojte me zezat dokumentacija je performansa izvedenog 2014. u sklopu projekta Istočno od (k)raja Art radionice Lazareti i Kuće Bukovac. Projekt tematizira dislokacije granica i kraja, mjesta pripadanja, granice umjetnosti i akcije, udaljenost od središta, odvojenost Grada od sebe samog. Luko Piplica serijom fotografija i videoradom Užasi zavičaja (2016.) (re)interpretira konavoski pejzaž prepoznatljiv po čempresima koji su u radu dramatično osvijetljeni u crveno, odajući dojam mistike i prenaglašene dramatike. Ivana Pegan Baće s radom Trebali smo stati (2018.) prikazuje mističan pogled na Grad iz vlastitog životnog prostora, gdje kroz maglu jedva raspoznajemo vizuru krovova i povijesnih znamenitosti. Strojno ispisan tekst u podnožju fotografija je glas autorice: “Trebali smo stati kad je bilo vrijeme. Ali kiša je lijevala danima, gnjili oblaci trulo su se vukli, a miris zatočenosti punio je naša srca besramnom srećom, nadom da svijet ne ide dalje, da nam sunce neće trebati.” Marko Ercegović sudjeluje s fotografijama iz serije Sve ili ništa / Sloboda me plaši (2018.) gdje također svakodnevne prizore tumači i iščitava fragmentarno, naglasivši fragilnost svakodnevnice. Instalacija Inventar Tine Gverović kroz modre komade odjeće, posložene u liniju koja prolazi kroz galerijski prostor, prenosi ideju imaginarne obale kao mjesta dolaska i odlaska – bili to moreplovci, trgovci, turisti, migranti ili netko drugi. “Ove elemente vidim kao proširenu sliku, jednu koja se razlila, odnesena je negdje strujama pa je ovdje sakupljena i osniva novi početak.” Morski je beskrajni pejzaž motiv i slikaru Viktoru Daldonu; po riječima kustosice izložbe u sugestivnim ogoljelim pejzažima vidljiv je njegov specifičan slikarski proces koji uvijek računa sa slojevitošću nanosa i, kako sam umjetnik poluozbiljno zna reći, “uništavanjem” slike i “ispravljanjem greške”. Rad Ivane Dražić Selmani Portoč 1936.,(2016.), također ulje na platnu, prikazuje kupače iz nekog davnog, više idiličnog vremena, koji su preneseni iz stvarnih sjećanja obiteljskih albuma u javni prostor i njegovu memoriju.

Rad Ivane Pegan Baće na izložbi “Rubovi grada, rubovi mora” u Galeriji Kazamat / foto: Kristina Marić

Na panel diskusiji uz otvorenje izložbe Rubovi grada, rubovi mora naglašeno je da su dubrovački umjetnici uvijek prepoznatljivo dubrovački, dok umjetnici iz drugih sredina nisu toliko svrstani po ključu pripadnosti određenoj sredini. No možda se nudi i bolji zaključak – da svi pripadamo ako ne istom onda sličnom prostoru. S obzirom da je ova izložba otvorena tek dva dana nakon trenutno aktualne skupne izložbe 26. slavonskog biennala u Muzeju likovnih umjetnosti, teško je ne povući paralelu. Biennale u ovoj ediciji nosi naslov Ravna ploča što se referira na vrijeme u kojem trenutno živimo – vrijeme post-istine gdje je pojam činjenice širok i beskrajan kao horizont koji nestaje u morskih bespuća. Biennale se tradicionalno održava već pola stoljeća u najvećem gradu Slavonije i ravna ploča se jednako učinkovito može primijeniti na slavonsku fizičku kako i psihološku zbilju, sa svojim specifičnostima i zakonitostima. Zanimljiva je slučajnost da su obje izložbe postavljene u isto vrijeme u Osijeku. Slavonski biennale, koji više nije izložba isključivo za slavonske autore, kroz svoju poziciju u prostoru čini isto što i dubrovački umjetnici, ali s nešto šireg zamaha. Dubrovnik se bori sa činjenicom prekomjernog dolaska ljudi, dok je osječka priča ona o odlascima. Svi smo mi meta-slika Grada koji se brani i preživljava, koji svoje granice vječito kroji i prekraja. Svi smo mi na rubu nečega, neke ravne ploče, gdje se borimo za opstanak i ostanak.

Valentina Radoš