Priča o izmještenosti
Boris Greiner piše o knjizi Naša kuća Davora Konjikušića, objavljenoj u studenome 2019. u izdanju Ureda za fotografiju
Iako je izdavač Ured za fotografiju, a autor renomirani fotograf, te iako su njen sadržaj pretežno fotografije, stoga ju logično i evidentiramo kao fotomografiju, knjiga kao da, u smislu kategorizacije, ima skrivene namjere, drži figu u džepu. Za razliku od klasična pristupa gdje je sadržaj pozicioniran unutar okvira knjige, te je time već ustanovljena određena distanca prema njemu, ovdje je cijela knjiga sadržaj, a distancu proizvode tek čitatelji. To nije knjiga o nečemu, nego je ona nešto, sve je u funkciji, od korica preko prijeloma, nema ničeg što nije izravno odgovorno ideji, na svojoj razini otkrivajući jedan njen dio. Osim impresuma, poput legende kraj izložene fotografske instalacije.
Format artist book često iz konceptualnih razloga preuzima odnosno hini neki već postojeći, uobičajeni – magazin, slikovnicu, bilježnicu ili slično, što namah i prepoznajemo, ideja i jest upregnuti prepoznatljivost tog medija u službu svog sadržaja. Rijetko se, međutim, događa da tek vrlo pažljivim pregledom ponirući kroz zadovoljene kriterije fotomonografije dospijemo do artist booka. Pa kao što artist book laže da je bilježnica, koristeći njen kontekst za svoje ciljeve, tako i Naša kuća koristi fotomonografski format za svoje ciljeve. Primjerice, diskretno je promijenjen uobičajeni fotografski diskurs, dok se većina fotomografija temelji na poziciji fotografa koji kao svjedok prepoznaje i dokumentira, definirajući neku paradigmu u zabilježenom prizoru, ovdje očište preuzima protagonist, onaj koji doživljava. Pa iako se na prvi pogled čini da je autor taj koji doživljava, te da su snimke zbir onoga što nije imalo svoju tematsku ladicu, sakupljene temeljem pojedinačnih kvaliteta, bez namjere da ih se gleda kao cjelinu, u prizorima što se nižu zamjećujemo određenu poveznicu: sve su fotografije snimljene negdje drugdje. Pa kad vizure pridružimo okolnostima koje određuju sadašnjost, a sadržaj pridružimo nazivu, ispada da Naše kuće zapravo nema, nego je to priča o izmještenosti. Pa kao što pisac u priči ponekad preuzima glas glavnog junaka, tako i Konjikušić sada preuzima ulogu onog koji prolazi, pri čemu jednako značenje imaju zemljopisni predjeli kao i urbani prizori. Što zapravo otkriva i razloge i oblik takva putovanja. I dovodi nas do toga da to nije on, da akter zbivanja nije imenovan, nije čak niti stvaran, to može biti i iskustvo mnogih, koji su se izostankom kuće našli negdje drugdje. Struktura fragmentarnih dojmova, poput eksperimentalna romana, izgrađuje kontekst kojeg nije moguće jednoznačno odrediti, no, posredstvom detalja ipak dobivamo određene smjernice.
Izostaje uvodni tekst koji obično približava, pozicionira, a ponekad i tumači seriju fotografija povezanih motivom ili načinom snimanja, a pojavljuje se autorski tekst, intorinan u ich formi, provlači se kroz knjigu poput bilježaka ili tek razmišljanja. Ne opisuje se kontekst, nego se u njemu zatiče. Tijek misli ide svojim putem, paralelno s vizualnim putovanjem, ne dodiruju se, stoga knjiga izmiče opasnosti da tekst bude ilustracija slike ili obrnuto, nego oboje sa svoje strane pristupaju temi. Čak bi se moglo reći kako ni tekst ni fotografija ne znaju koji je konačan cilj, a pogotovo da će on biti sagrađen od njih. Stoga se može zaključiti kako knjiga nije nastala onda kad su snimljene fotografije ili napisani tekstovi, nego onda kad se rodila ideja za konceptualni konstrukt, za platformu koja će objediniti razne materijale i upregnuti ih u autorsku interpretaciju teme migranata i migracija kojom se Konjikušić vrlo često bavi.
Pojam “naša kuća” mogao bi se shvatiti i kao ideološka, pa čak i globalna razdjelnica, portret svijeta u kojem je jednima prirodno da ju imaju, a drugi ju nemaju, ili više nemaju, pa i ne znaju što da o tome svijetu misle.
Prvi odlomak, reklo bi se, manifestni, u formi haikua, kao da se obraća objema stranama:
“Prokleta je naša kuća
sastavljena od ploča
od šiblja i od pruća.”
Jedni će to protumačiti kao raskrinkanu iluziju sigurnosti, a drugi kao realnu sliku stanja.
Osim narativne, uvod ima i konceptualnu ulogu: ne radi se o konkretnoj kući, nego o njenoj ideji, što ona zapravo znači, kakva smo to zajednica kad je prokleto upravo to što nas drži na okupu?
No, prije “uvodna” teksta nalazi se i “uvodna” fotografija. S jedne strane znakovita zato što njen povećani kadar nalazimo i na poleđini ovitka, a s druge, stoga što ju tekst, držeći se literarnih kriterija, uspijeva gotovo doslovno predstaviti. Što se tiče ovog prvog, to je jedina fotografija u knjizi čiji je sadržaj kuća. Dakako, ima mnogo raznih građevina, ali jedino je ovdje kuća u glavnoj ulozi. Otisnuta na poleđini knjige, kao da eksplicite odgovara naslovnici, kojom dominiraju velika crna slova naziva na bijeloj podlozi. Smještena je na obali neke široke rijeke ili zaljeva, to je polurazrušena nastamba na splavi, okružena raznim otpacima, naplavinama i slično, tek nekim labavim mostićem povezana s kopnom. Kao da bi svakog časa mogla i otplutati. Očito nekakav lokal, dnevni ili noćni bar, prevladava drvena terasa s ogradom od pruća, a umjesto šiblja tu su dvije palme. Ispod terase je drvenim pločama zatvoren pravokutni prostor. U pozadini, na drugoj obali, poput scenografije ili poput publike, čitavim se horizontom proteže velegrad.
Na formalnoj razini knjige, fotografija doslovno ilustrira naziv – to je ta naša kuća, na pitanje je odgovoreno. Dapače, njen sadržaj, neočekivanost izgleda kuće, pozicija, okolnosti, sve to definira paradigmu u uhvaćenom prizoru i zadovoljava fotografske kriterije. No njeno pravo lice najavljuje odlična literarizacija prizora, koja od njega uzima ono što joj treba da bi izrazila to što želi izraziti, te postavlja i okvir čitanja svih ostalim fotografijama gdje kuće nema.
Bez obzira radi li se o prepoznatljivim ili pomalo egzotičnim urbanim detaljima ili pak o širokim panoramskim totalima, čini se da redoslijed fotografija uopće nije važan, što je zapravo i logično, zato što su sve i snimljene negdje drugdje. No, njihova raznolikost, osim što očituje neprestano kretanje, nasuprot nazivom definirana sidrišta, ipak oblikuje određeno područje kojem pripadaju i detalji i totali. Osim nekih iznimaka, većina snimljenih prizora ne govori ništa konkretno o svojoj lokaciji, a svejedno nam se čini da otprilike znamo gdje se nalaze. Odnosno, zahvaljujući raznim elementima, od zemljopisnih, preko urbanih do političkih, shvaćamo da se ne nalaze u takozvanu “zapadnu” svijetu. Utvrđivanje putanje u tom području možda i nema pravocrtan oblik, više je to vijuganje, kao što to pomalo i skicira fotografija snimljena s nekog vrha: vidimo cestu u podnožju koja bez ikakva razloga bira okolnu putanju usred pustog brdovitog područja. Taj prizor, što se na prvi pogled doima kao geografska karta mikro rajona, zahvaljujući perspektivi asocira na vizuru osobe koja iz nekog razloga ne ide cestom.
Ono što je u tom apstraktnom putopisu ipak zamjetno, jest da se fotografije često pojavljuju u parovima. Njihovu vezu ponekad određuje sadržaj, ponekad kompozicija kadra ili asocijacija likovne ili simbolične prirode. Primjerice, dvije fotografije, jedna kraj druge, portretiraju horizont. Kadrovi su njime prerezani po vodoravnoj osi, gore plavo nebo, dolje, u prvom slučaju crvena morska površina, u drugom zelena stepa. Međutim, na razini gdje stepa prelazi u nebo, iznad mora se proteže tanka crta kopna. Na njoj ipak naziremo stupove za električnu energiju. Stupovi su i u stepi, a kraj najbližeg još stoji i konj, kao dodatna divedenda elementarnom panoramskom diptihu.
Tmuran, zimski, prijeteći prizor planinskih vrhova obraslih šumom i pokrivenih snijegom, kao da osjećamo njihove ledene vjetrove, na kolorističkoj, ali i na asocijativnoj razini povezan je s kadrom na trošnu fasadu, na dva prozora od kojih je jedan zatvoren drvenim kapkom, drugi zazidan, a između njih je ostatak socijalističke parole.
Konjikušić uopće ne krije odgovornost fotografskim načelima ili kriterijima ukoričena izdanja, no istodobno ne odgovara fotomonografskim zahtjevima koji inzistiraju na kvaliteti otiska. Izborom upojna papira, one s jedne strane kao da malo gube na kontrastu, no s druge, upravo time višestruko odgovaraju konceptu. Minimalna izblijedjelost, izostanak “masna” otiska, upućuje na autentičnost, na ono što netko možda nosi sa sobom. Osim toga, svojevrsno stapanje s podlogom sugerira i njihovu pripadnost cjelini, odnosno interpretaciju subjektivna doživljaja, isprepletenost priče i oblika njena iskaza.
Takvu isprepletenost Konjikušić dodatno konceptualizira. Dosljedan izražajnom tonu ostalih tekstova, autoreferencijalno izjavljuje: “Iluzija je da mogu biti prisutan za tebe u onome što fotografiram ili pišem, zato što je svaka fotografija nedovoljna, podijeljena i udaljena. Ništa od ovoga što ti govorim nisam ja. Sve je to nekakva fikcija.”
Boris Greiner