Priče Roma
O izložbi Priče Roma, koja će biti prvi stalni postav Muzeja osobnih priča koji se planira otvoriti u Osijeku, piše Sara Simić.
FOTOGRAFIJA: JASENKO RASOL
Jovica, tridesetšestogodišnji Rom iz Darde, koreograf je, plesač, sin, brat, ponekad, kaže, i mama, a često ga nazivaju i pogrdnim imenima. No, unatoč tome, kaže da je pozitivna osoba i da vjeruje u Boga. Jovičine misli s ponosom su bile istaknute odmah uz ulaz Galerije SC, dojmljivo uvodeći u nedavno završenu izložbu Priče Roma, koja će ujedno biti i prvi postav Muzeja osobnih priča koji se planira otvoriti u sklopu Društveno-kulturnog centra Stara pekara u Osijeku. Izložba je prikazala 18 osobnih priča Roma i Romkinja, većinom pripadnika podskupina Muntenci/Munćani, Ludari i Ardeljani/Erdeljci, ogranka Bajaša, naseljenih u Belom Manastiru, Belišću, Bolmanu, Bistrincima, Dardi, Mecama i Torjancima te u naselju Josip Rimac u Slavonskom Brodu.
MIROSLAV SIKAVICA, FOTOGRAFIJA POSTAVA
Iznimno dokumentarnog, pa čak i etnografskog karaktera, fotografije zajedno s izloženim predmetima iz svakodnevnice pružaju uvid u aspekte privatnog i poslovnog života romskih zajednica, još uvijek često stigmatiziranih i podcjenjenih. Očuvanjem kolektivne memorije zajednica s jedne strane, kao i izgradnjom suvremenog i emancipatornog identiteta s druge, Priče Roma predstavljaju suvremenu i važnu izložbu snažnog karaktera. Iako se međusobno razlikuju, ispričane priče pružaju direktan uvid u suvremeni život i probleme zajednice kojoj njihovi akteri pripadaju. A oni svjedoče o “siromaštvu, nedostupnom obrazovanju, o neodgovarajućoj zdravstvenoj skrbi, nemogućnosti zapošljavanja, stereotipima i diskriminaciji te o tome, kako se navedeno odražava na svakodnevnu životnu dinamiku”, kako ističe Kosjenka Laszlo Klemar, koja je uz Barbaru Blazin kustosica izložbe. No, misli o tradiciji, individualnim i društvenim vrijednostima i opterećenju koje ih prati te o rodnoj kao i dvostrukoj diskriminaciji, segmenti su koji ovu izložbu čine vrijednim fotografskim, dokumentarnim ali i humanističko-znanstvenim projektom.
MIROSLAV SIKAVICA, FOTOGRAFIJA POSTAVA
Kako ističu organizatori izložbe – Martina Globočnik, Željka Kovačević i Miroslav Sikavica, provedena su mnoga terenska istraživanja u koje je uključeno stotinjak osoba različitih dobnih skupina i društvenog položaja, od istaknutih pojedinaca, predstavnika užih zajednica, umjetnika, do “običnih” ljudi. Uz njihove snimljene izjave te izložene odabrane osobne predmete, na izložbi je i niz fotografija Jasenka Rasola koji je dokumentirao pojedince u njihovom profesionalnom ili privatnom okruženju, u prostoru intime ili najvećeg zadovoljstva. Rasolove fotografije etnografski bilježe diverzitet suvremenih romskih zajednica, njihovu uključenost u lokalne zajednice, ambicije te želje i nade za budućnost. Portreti sadrže gotovo emancipatornu snagu i svijest pojedinca o sebi i vlastitom podrijetlu koja čini dio jedne veće, šarolike etničke slike njihovih krajeva. Priče nadopunju fotografije, dajući im dodatan kontekst i značaj. Bez obzira pogledamo li prvo fotografiju ili pročitamo priču o nekom od pojedinaca, slika i tekst su komplementarni te teško opstaju jedno bez drugoga. Spomenuti pristup, izražen suživotom slike i teksta, zreli je etnografski način upoznavanja Drugog i približavanja njegovog načina života onima “s druge strane”. U ovom slučaju, to je prvenstveno publika.
FOTOGRAFIJA: JASENKO RASOL
Spomenimo ipak, da je korištenje etnografske metodologije na kojoj počiva velik dio istraživanja, svoj vrhunac doživjelo još pedesetih godina 20. stoljeća, te je riječ o, na izvjestan način, zastarjelom načinu. Ipak, čini se da postoje određeni trenuci i prilike u kojima je direktni, dokumentarni pa i etnografski pristup vrlo zahvalan te pruža vrijedne informacije i nove poglede o našim sugrađanima.
FOTOGRAFIJA: JASENKO RASOL
Sara Simić