Prisutnost odsutnoga
O izložbi The Guest House Matka Meštrovića (6. – 16. 12. 2019., Gradska loža, Zadar) piše Ante Orlović
Biennale hrvatske mlade fotografije i ove je godine nastavilo uspješnu suradnju s Galerijom umjetnina Narodnog muzeja Zadar organiziravši Izložbu pobjednika što je tradicionalno postao Grand Prix za pobjednike bijenalnih izložbi. Osmom u nizu organiziranom izložbom stvorila se nova tradicija izlaganja fotografije u Zadru, a ova je izložba postala tradicionalna manifestacija prezentiranja suvremenih kretanja među mladim profesionalnim i amaterskim fotografima.
Ove godine studenti Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru prezentirali su javnosti ciklus The Guest House Matka Meštrovića, jednog od trojice nagrađenih autora sa prošlogodišnje izložbe.
Matko Meštrović je student Akademije za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani, fotografijom se bavi od 2010. godine kroz djelovanje Fotokluba Bjelovar i Hrvatskog fotosaveza te je kao mladi autor dobitnik nekoliko međunarodnih priznanja. Na prošlogodišnjem četvrtom po redu zadarskom biennalu nagradu je osvojio fotografijama koje opisuje kao autorefleksivni proces, tražeći u tonovima i teksturama trulih namirnica i jela ljepotu i smisao.
Na ovoj je izložbi prezentiran njegov ciklus u kojem bilježi prazne bolničke prostorije lišene ljudske prisutnosti, čime interpretira vlastito stanje uslijed proživljene traume. Donosi motive bolničkih prostorija poput hodnika, čekaonica i odjela, stvarajući narativ vlastite unutrašnje borbe i pokušaj nošenja s majčinom terminalnom bolešću.
Kustoska koncepcija izložbe u prostoru Gradske lože koncipirana je u tri dijela. U prvom dijelu izloženi su prizori dugih hodnika što simbolizira autorovo mentalno lutanje u potrazi za odgovorima na pitanja o životu i smrti te načinom kako pristupiti voljenoj osobi u teškim trenucima, kako ublažiti njihovu patnju, koji je smisao života i što dolazi nakon.
U tim dugim i praznim hodnicima, u kojima se reflektira nemogućnost pronalaženja pravog puta, odnosno odgovora, otvaraju se nova pitanja i novi putevi koji predstavljaju dodatne barijere na putu do konačnog prihvaćanja stvarnosti. Vrata na kraju hodnika postaju iluzorna jer nas vode u drugi hodnik, i tako unedogled ulazimo iz jednog hodnika u drugi u potrazi za izlazom.
Na tom putu, prezentiran u drugom dijelu, autor – obraćajući pozornost na detalje koji ga okružuju – nastavlja potragu za pitanjima i putem koji će ga odvesti do izlaza. Nada u uspješan pronalazak traženog pretvara se u očaj kada se zateknemo u sobi za traumu. Autor kao da simbolizira vlastitu proživljenu traumu prizorima sobe s bolničkim krevetima kraj koje se zamjećuju motivi dječje stolice, kreveta, vage, igraonice, dijelova istaknutih snažnom crvenom bojom koji se u praznom prostoru isprepliću sa hladnim bolničkim prostorijama bijelih pločica i sivih kreveta.
U trećem dijelu kolažirane fotografije bolničkih prostorija prikazuju kognitivni nesklad uzrokovan spajanjem “originalne” prostorije s “lažnom” sekvencom, čime se uzrokovala vizualna uznemirenost, odnosno zamućena percepcija okruženja uvjetovana autorovim traganjem za odgovorima na pitanja o životu i smrti, stvarajući tako svoju vlastitu predodžbu svijeta koji ga okružuje. Na kolažiranoj fotografiji čekaonice kao da traži odmor od svih događaja i lutanja od kojih ne može pobjeći te priliku za razmišljanje i preispitivanje koje nadalje demonstrira eliminiranjem određenih prostornih dijelova preko kojih postavlja bijeli kvadrat.
Putovanje kroz izložbeni narativ završava “cenzuriranom” fotografijom dvije osobe, od kojih je jedna autorova majka, a cijeli se ciklus u konačnici zaključuje njezinim tenisicama koje vise ovješene nasuprot spomenute fotografije. Autor se tu ne bavi trenutno prisutnim, već nečim prisutnim u prošlosti, tj. prisutnošću odsutnog. To odsutno je sada prazni bijeli kvadrat koji sa sobom povlači nova pitanja i razmišljanja. Život odlazi i dolazi smrt.
Unatoč tematici i fotografijama prostorija bez ljudskih pojava, prizori ostavljaju dojam koji u sebi ne sadrži sumornost, već vedrinu. Bolnički motivi, introspektivno preneseni u stvarni svijet i praćeni pokušajem objektivnog promatranja, otkrivaju fragmente osobne priče, dok atmosfera prostora istovremeno ukazuje na autorovo emotivno stanje nakon višegodišnjeg praćenja majčine bolesti. Izgubljen u beskonačnosti hodnika života, ne uspijeva pronaći vlastiti put koji bi ga odveo do istine koju bi mogao prihvatiti.
Izložba, koja ostaje otvorena do 16. prosinca, prezentira osobni narativ o traumi uzrokovanoj razdvajanjem i gubitkom voljene osobe te traženje objektivnog u pokušaju prihvaćanja nove stvarnosti koju autor prepričava putem medija fotografije.
Ante Orlović
