Prizori tame: Pavo Urban (1968. – 1991.)
16. 11. – 12. 12. 2021.
Galerija Dulčić Masle Pulitika
Poljana Marina Držića 1, Dubrovnik
Izložbom Prizori tame – Pavo Urban (1968. – 1991.) Umjetnička galerija Dubrovnik obilježava trideset godina od pogibije fotografa Pava Urbana i trideset godina od napada na Dubrovnik. Na izložbi su izdvojena dvadeset i tri umjetnikova rada iz Zbirke moderne i suvremene umjetnosti Umjetničke galerije Dubrovnik, koji dokumentiraju ratnu zbilju. Unutar izložbe zastupljeno je dvanaest posljednjih fotografija snimljenih 6. prosinca 1991. godine za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik, u kojemu je mladi fotograf izgubio život, kao i dokumentarni film Fotografija u Hrvatskoj – Pavo Urban (1968. – 1991.), snimljen 2003. godine.
Urbanove snimke artiljerijskih napada na staru jezgru Dubrovnika vrlo rano dosegle su ikonički status u nacionalnom kontekstu, ponajprije zbog njegove pogibije. Nakon što je danima bilježio detalje koji su zauvijek promijenili sliku po kojoj pamtimo Dubrovnik, Urban je poginuo 6. prosinca 1991. snimajući za vrijeme osobito teškog napada. Čini se da je svaki prasak granate popraćen njegovim snimkom, kao da u tom “plesu mrtvaca” pratimo ritam njegovog disanja sve do posljednjeg trenutka.
Urbanova pogibija nije jedini slučaj stradanja fotografa za vrijeme snimanja, a vijesti o takvim događajima stizale su s mnogih ratišta. Ponekad se prizori pamte kroz čitav život, poput “fantomske slike” koje će tek kasnije, kad to razina svijesti omogući, biti “zamijenjene stvarnom fotografijom”. Da li bi, da je preživio, Pavo Urban pamtio svoje snimke Straduna kao fantomske, nastale intuitivnim pritiscima okidača, ili kao stvarne, smještene u osobni arhiv sjećanja i svjedočanstva? I danas fascinira činjenica da je u toj prigodi snimao s dva filma, dijapozitivom u boji i crnobijelim. Sveukupno dvanaest snimaka: tri okomita u boji, a ostale u horizontalnom izrezu koji se postupno guši u u sve intenzivnijem dimu granata.
Više puta prikazana u galerijama i muzejima, ova serija možda ipak najbolje komunicira u malom, gotovo intimnom formatu, razvijajući se poput leporela u svjedočanstvo o kojem je nemoguće govoriti. Iako mu ovo svojstvo ne možemo pripisati sa sigurnošću, postoje indicije da je Urban djelovao iz pozicije umjetnika kao arhivista koji istodobno razumije melankoličnu prirodu kulturnog okruženja iz kojeg potječe i koje je ugroženo, ostavljajući za sobom u nasljeđe traumatični događaj kao fragmentirani detalj duge povijesti kojoj je pripadao neko vrijeme.
O njegovom posljednjem ciklusu Antun Maračić je zapisao: “Snimajući iz pozicije Vrata od Ploča perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, čudesnom je intuicijom odredio kadar u kojem će se dogoditi najveća drama prošlostoljetnog Dubrovnika. U prvoj snimci ne događa se ništa, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro. No već na sljedećoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se tresu i grad i kamera. Urban potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajući opasnost, pažljivim kadriranjem, u dvanaest sekvenci dokumentira njegov razvoj. U posljednjoj crno-bijeloj fotografiji kao da je oproštajno zagrlio cijeli Grad. Između dviju eksplozija, na nastaloj snimci objedinjeni su svi toposi koji čine ideju Dubrovnika: s lijeve strane kadra je rub zvonika, gradske prostorne osi. S desne je Sponza, vrhunac njegove arhitekture. Tu je i crkva Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Stradun, njegova vitalna arterija. Naposljetku, u samom središtu slike okomica je Orlandova stupa, spomenika legendarnom osloboditelju, mjesto koje sublimira Slobodu kao sam njegov sinonim, misao-vodilju kroz cijelu povijest. Nakon te zgusnute i sveobuhvatne snimke, u neposrednoj blizini eksplodirala je sljedeća granata čija krhotina Pava Urbana smrtno ranjava.”
Kustosica izložbe je Petra Golušić, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik.
Pavo Urban (Dubrovnik, 1968. – Dubrovnik, 1991.) školovao se na Srednjoj pomorskoj školi i Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Kao autodidakt fotografijom se počeo baviti u srednjoj školi, a bio je i član Fotokluba Marin Getaldić u Dubrovniku. U sezoni 1990./1991. službeni je fotograf Kazališta Marin Držić u Dubrovniku. Također je službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara 1991. godine. U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje. Studij nije započeo, a ni indeks preuzeo, jer se nakon položenog prijemnog ispita i upisa vratio u svoj Grad da ga brani. Kao dragovoljac, već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj i ondje počinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik i počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. godine. Ministarstvo informiranja Republike Hrvatske regrutira ga u posebnu dokumentacijsko-informacijsku jedinicu sa zadaćom da fotografira i filmski zabilježi ratna razaranja i stradanja Dubrovnika. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991. počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tada je, zabilježivši dramatičnu seriju od dvanaest fotografija, i poginuo, u dvadeset trećoj godini. Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika.