Prostorni odnosi Dorit Margreiter u bečkom MUMOK-u

O izložbi Really! austrijske umjetnice Dorit Margreiter u bečkom Muzeju moderne umjetnosti piše Sandra Križić Roban

Izložba “Really!” Dorit Margreiter u MUMOK-u / fotografija: Hannes Böck (©mumok)

Izložba austrijske umjetnice Dorit Margreiter, koja se do 6. listopada održava u bečkom MUMOK-u, jedinstven je spoj fotografije, filma, novih medija, prostornih instalacija i arhitekture, razmotrenih kroz filtar institucionalne kritike, rodnih odnosa te niza asocijacija koje je moguće dovesti u vezu s određenim umjetničkim razdobljima. Izložba je poticajna bilo kome tko djeluje ili istražuje u području takozvanih novih medija, slobodno posežući za raznim strategijama. Naoko jednostavnog naslova Really! i raspoređena na dva kata muzeja, izložba obuhvaća desetak ključnih serija koje je umjetnica producirala tijekom proteklih godina. Ono što ih povezuje promišljene su vizualno-prostorne strukture nastale, uz ostalo, razmišljanjem o konkretnom izložbenom prostoru i vezama koje ostvaruje s eksterijerom. Zahvaljujući tome nastaju zanimljive i intrigantne veze između radova u prostoru s reminiscencijama na stvarnost koju se dotiče kroz transparentne arhitektonske stijenke i prolaze.

Izložba “Really!” Dorit Margreiter u MUMOK-u / fotografija: Hannes Böck (©mumok)

U najvećoj izložbenoj dvorani dominira novi rad produciran za ovu izložbu. Snimljen je u bečkome zabavnom parku Prater, u dvorani s ogledalima čije površine bilježe zbivanja u okolnom prostoru jednako kao i ona koja se događaju u neposrednom kontaktu s posjetiteljima. Zamućenja, repeticije i fragmentarnost primijenjeni u ovoj višeslojnoj projekciji nazvanoj Mirror Maze (pri čemu maze može označavati i zbrku i labirint) elementi su koje zamjećujemo i u drugim njezinim radovima. Ovakav pristup odgovara umjetničinoj strategiji kojom pozorno raščlanjuje fizičke i vizualne elemente, pri čemu oba imaju znatan utjecaj na konačnu produkciju. A ona, uz viđeno i snimljeno, ovisi i o posljedicama svakodnevnog života te o društvenim odnosima zbog čijih promjena dolazi do iscrpljivanja (fizičkih) oblika i njihove daljnje egzistencije – sve do konačnog gašenja – na periferiji naših interesa.

Dorit Margreiter, “Mirror Maze”, 2019.; izložba “Really!” u MUMOK-u / fotografija: Hannes Böck (©mumok)

U donjoj etaži Margreiter kombinira 16-milimetarsku crnobijelu projekciju nazvanu cinémas s velikom projekcijom u boji Boulevard. I dok je u prvom djelu riječ o čitljivosti, pri čemu niz elemenata u vizualnom smislu na prvi pogled ne odaju brojne slojeve ovog potencijalno intrigantnog “teksta”, Boulevard je snimljen na udaljenom mjestu u Nevadi, svojevrsnom “groblju” neonskih reklama čiju funkcionalnost opravdavaju gotovo neprimjetni odsjaji pojedinih sijalica koje još uvijek rade. Crnobijela projekcija cinéma prepuna je svjetlosnih senzacija kojima se umjetnica referira na rane avangarde, pri čemu osvijetljeni i pokrenuti oblici proviruju iz dubokog mraka filmskog prostora koji ne spoznajemo u cijelosti. Riječ je o filmu snimljenom u jednoj privatnoj kolekciji smještenoj na tavanu dvorca, mjestu gdje je boravila tijekom rezidencije istražujući logiku filmske kamere i filmskog jezika, pa čak i specifičnu tipografiju elemenata koje na izložbi prilaže u formi “klasičnog plakata”. U ovim segmentima vidljivo je umjetničino posezanje za elementima povijesti i značajne uloge koju oni ostvaruju u istraživanju reprezentacije i fikcije.

Osobito je zanimljiv način kako se umjetnica referira na arhitekturu i prostorne kompozicije, pri čemu upotrebljava reminiscencije na televizijske scenografije pojedinih “sapunica”, ali i prostorne modele poput onih koje je projektirao austrijsko-američki arhitekt armenskog porijekla Friedrich Kiesler, nazivajući ih TL strukturama. Zahvaljujući njegovim nacrtima instalacija izvedenih 1950-ih i 60-ih godina, Dorit Margreiter uspješno se nadovezuje sa svojim razmišljanjima uspjevši pokazati da scenografski “efekti” nisu tek elementi pomoću kojih se gledatelje animira, nego je pomoću njih moguće uputiti na niz pitanja o metodologiji i uvjerljivosti narativnih struktura. Što je osobito važno u slučaju “sudara” dva ili više jezika, pri čemu je potrebno zadržati sposobnost diskusije.

Pomoću svih navedenih postupaka umjetnica gradi svojevrsne “izložbene pozornice”, pri čemu svaka od njih ima svoju ulogu – ilustrirajući rodne pozicije, konstrukcije identiteta, dok pojedine govore i o migracijama i medijalizaciji društvenog prostora. U svemu tome fotografija ima posebno mjesto, iskorištena kao sredstvo kojim je moguće postići transfer između medija uz nastojanje da ih se objasni. Bez obzira koliko su fotografije dominantne u bečkom postavu, rijetko se pojavljuju kao individualna djela. Umjetnica ih prvenstveno tretira kao dokumente neke situacije nastale postavom prostorne instalacije, ili njezinim zamišljanjem. Karakterizira ih specifičan proces bilježenja, i gotovo nikad nisu individualne, autonomne slike. No bez njih cjeloviti zamišljaj Margreiteričinih slika ne bi bio moguć ni razumljiv.

Sandra Križić Roban