Reporter vlastite duše

Goran Trbuljak o radu  Jasenka Rasola

Jasenko Rasol (1969) snimatelj je i fotograf. Zašto je važno odmah na početku tako jasno Rasola odrediti s te dvije profesije, za koje ionako ljudi vrlo često misle da su jedno te isto? Prvo, bitne razlike između tih dviju profesija ipak postoje. Pojednostavljeno rečeno, razlika je i u tome da jedna koristi pokretne “žive” slike, a druga statične, nepokretne. Mnogobrojne pokretne televizijske ili filmske slike, poredane u nizu, kada bilježe neki događaj, navode nas i na traženje neke priče, dok je fotografiji dovoljna samo jedna snimka da zabilježi neki presudni, neponovljivi trenutak. Drugo, što je također u Rasolovom slučaju važno, te dvije profesije razlikuju se i školovanjem. A on je studirao i jedno i drugo. Filmsko snimanje studirao je na zagrebačkoj Akademiji, a zatim fotografiju na Glasgow University.

Kao snimatelja angažiralo ga je nekolko poznatih svjetskih agencija (Reuters, AP) i TV kuća (BBC, ABC, CNN, NTV, ORF), te je snimao reportaže kod nas i u svijetu u vrijeme rata. Možda je upravo na tim poslovima izoštrio svoj osjećaj za dokumentarnost, koji od prije njeguje i u svojim fotografijama. Kada su se smanjile ratne aktivnosti u bližoj okolici i od kada je kod kukće, radi kao fotograf, pri čemu portretira ljude za novine koje prate kulturu, ali i za njihov antipod, časopis koji se bavi ekonomijom.

Ova fotografska reportažna aktivnost tjera ga na disciplinu zadovoljavanja različitih klijenata. Snimateljska profesija (pogotovo onda kad je bio u ratnom okruženju) i ona fotografska naučile su ga stezi, preciznom i odgovornom odnosu prema postavljenim zadacima. Obje profesije, bez obzira na lakoću ili težinu zadatka, traže fizički i psihički jakog, stabilnog, hladnokrvnog pojedinca. Sve te kvalitete Rasol posjeduje i tek sada bi se mogli složiti u jednoj zajedničkoj točci. U njegovom slučaju, kada se koristi fotografijom i televizijskom slikom, mogli bismo za njega reći jednostavno: profesija – reporter.

No, Rasolove aktivnosti ovdje ne prestaju i dok neke stvari radi kao vrhunski profesionalac i od toga na kraju živi, druge pak radi, kako se kaže, za dušu. Ali s jednakom ozbiljnošću, ambicijom i profesionalnim kvalitetama. On, naime, redovito priređuje, čak po nekoliko puta godišnje, fotografske izložbe. Radovi koje na tim izložbama izlaže obično su reportažnog, dokumentarnog karaktera. Gotovo uvijek su tematski određeni i predstavljeni u velikim fotografskim serijama. Neki su snimljeni, za nas obične građane, na neobičnim i egzotičnim mjestima.

Kolekcije na više od stotinjak fotografija bilježe njegova putovanja po Aziji, Južnoj Americi, Europi… Iako se radi ponajprije o dokumentarnim slikama, nešto u načinu njihove prezentacije – ili u pomnijem gledanju slika samih – govori nam i o drugim intencijama autora. Tako ce, primjerice, Rasol u svojim serijama iz Vijetnama i Brazila kolor fotografije ljudi i krajolika izložiti u onom malom formatu kakav najčešće koriste fotografi amateri da bi svoje fotografije lakše uložili u albume.

Tu neće biti izvučeno samo nekoliko “fascinantnih” slika, povećanih na jednako impresivne velike formate, ne bi li zaslijepile već ionako iskompleksiranu publiku, koja će ta egzotična mjesta gledati samo na fotografijama, a nikada uživo. Ne, Rasol će nas radije impresionirati količinom radova, svojom metodičnošću, upornošću i prividno hladnim, gotovo dnevničkim dokumentiranjem. Tu sada između njega profesionalci i običnog amatera više ne postoji razlika: ove druge njegove, “amaterske” reportaže, kreću se u domeni privatnog, intimističkog zapisa, također gotovo dnevničkoga karaktera.

Zapravo, tek odnedavno, kada je priredio izložbu fotogrfija na kojima je on portretiran kao dijete, Rasol nam postaje jasniji. Kada pritom znamo da on, logično, nije sam autor tih fotografija, već je to njegov otac (a to neće biti prvi put da na taj način pokazuje koliko mu je otac bio važan u fotografskom formiranju), izložba nam postaje još zanimljivijom. S dnevničkim zapisima, pisanima nevještom rukom u dobi kada je fotografiran, a koje je izložio zajedno s fotografijama, kao da nam je razotkrio na najjasniji način ono što ga je oduvijek u fotografiji zanimalo, a mi to nismo bili u stanju tako pročitati.

Rasola zanima dokumentarnost i, u stvari, neki mali otklon ka priči, naraciji, koja proizlazi iz mnogobrojnosti fotografija, njihovo nizanja na zidovima te pritajene emotivnosti. Kao što u ovoj seriji radova na skriveni način manifestira ljubav prema ocu, u novoj seriji koju sada izlaže (novoj samo za publiku, jer je stvara već desetak godina) on to pokazuje prema Irmi.i

Cindy Sherman snimala je samu sebe u razlicitim ambijenti, za svoje “Untitled film still” fotografije, aludirajući na fotografije iz hollywoodskih filmova. Slično tome, Rasol godinama slika svoju djevojku, na različitim mjestima u mnogim svjetskim metropolama, u neobičnim situacijama i u jednako tako neobičnim odjevnim predmetima. Vjerojatno ni ne misleći pritom na Cindy Sherman ili na “Irma la douce” Billyja Wildera, on nam svejedno pruža – u svakoj novoj fotografiji – neki “filmski” prizor. Daje nam stalno nove razloge za pomno gledanje kadra i otkrivanje neke priče koja se odigrava između njegovo junakinje i sporednih “glumaca” u drugom planu.

Svaka fotografija sugerira još neki mogući događaj koji će se zbiti nakon onoga koji je registriran na fotografiji, no sljedeća fotografija neće biti snimljena u istom ambijentu, već će nas preseliti na drugi kraj globusa, u neki novi događaj i novu priču.

Irma stoji na pruzi, u Portu, izmedu tračnica tramvaja koji je iza njezinih leđa, dok njegov vozač razgovara s nekim čovjekom koji stoji na pločniku. Svaki detalj na slici postaje važan pa i natpis odredišta kamo tramvaj vozi. “Infante” je direkcija smjera, koja piše na tramvaju, te nam postaje neki ključ po kojemu pokušavamo sastaviti priču. Tu nas je riječ “infante” natjerala da ponovno gledamo Velazquezovu sliku na kojoj se infantkinja obraća gledatelju direktnim pogledom, baš kao i Irma nama na fotografiji, a ljudi, vrata i odrazi u zrcalima na čuvenoj slici ponukali su nas da pronađemo sličnost s vratima i odrazima u staklima tramvaja. No, bit će dovoljno i jednostavnije pitanje za priču – što će se dogoditi dalje, kada tramvaj krene prema Irmi (ili od nje u dubinu kadra)?

Sljedeća fotografija na zidu to nam neće otkriti, jer će na njoj Irma biti u drugome kostimu na potpuno drugome mjestu – U Tokiju, među neboderima i kosookim osnovnoškolcima, a tu će nas neka nova priča voditi u nove moguće događaje. I opet sljedeća fotka: Irma, sada u opet novom kostimu, negdje drugdje, s pričom iza svojih leda i našom znatiželjom o njezinu nastavku. I tako na oko stotinjak fotografija….

Ono što nam objektivno donosi Rasol na svojim slikama jest dokument i reportaža o boravljenju njegove Irme u različitim svjetski gradovima, gdje je bila na svojim turnejama. Ono drugo što nam govore te fotografije jesu različiti mogući sadržaji koji svaka od njih  može ispričati. A treće, i možda najvažnije – ova serija fotografija Rasolov je dnevnik o jednoj vezi dvoje ljudi.Ona je glavna junakinja njegovih fotki, a on dokumentira nju, ali i svoje strahove, svoju odanosti, svoju ljubav, svoju snagu, možda i patnju – mogli bismo reći simbolično – kroza sve ono što se vidi iza Irminih leđa, kroza sve ono što na njegovim fotogafijama tvori neku dodatnu priču.

Ako smo prije za Rasola utvrdili da profesija reporter najbolje karakterizira njegova profesionalna nastojanja, za ovu drugu – galerijsku, izlagačku aktivnost, mogli bismo reći da je Rasol reporter vlastite duše i osobnih stanje.