Romantičarsko klatno SofijaSilvie

O izložbi Pendulum umjetnice SofijaSilvije piše Dora Lučić. Izložba je otvorena u zagrebačkom Botaničkom vrtu od 22. 4. do 11. lipnja 2023.

Motivirana ekološkim promišljanjima, fotografkinja Silvija Potočki, poznatija pod umjetničkim imenom SofijaSilvia predstavila je samostalnu izložbu “Pendulum” u organizaciji Umjetničkog paviljona. Osim samog naziva koji sugerira uspostavljanje ravnoteže među živim vrstama, i mjesto i vrijeme otvorenja najavljuju temu. Naime, izložba je otvorena upravo na Dan planeta Zemlje u Botaničkom vrtu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.

Kao i ostale izložbe SofijaSilvie, “Pendulum” pomiruje radove raznih tematika iz raznih ciklusa, a svi proizlaze iz autoričinog pozornog senzornog zapažanja i razumijevanja okoliša. I najstariji izloženi rad iz serije “Boxed ‒ Jato” (2001.), kao i pet instalacija razmještenih u vanjskom prostoru Vrta iz najnovijeg ciklusa “Pendulum” (2022.), dijele (jednak) umjetnički senzibilitet za biljne i životinjske organizme koji su na neki način podčinjeni ljudskom djelovanju. Svojim primjerom SofijaSilvia apelira na obaveze svakog pojedinaca koje se javljaju kao posljedica današnje kulture življenja te zahtijevaju novu, višu razinu svjesnosti i odgovornosti. Također, ona gaji suosjećanje za svoje izložbene primjerke: životinje u zoološkim i biljke u botaničkim vrtovima. Međutim, ne pretvara ih u pasivne predmete promatranja već posreduje između njih i promatrača kako bi ukazala na nužnost novog svjetonazora. Stoga fotografija za nju postaje egzistencijalistički izraz. No njezin egzistencijalistički govor je sanjiv i sjetan, često s dozom ironije ili blago sablasne dokumentarne sceničnosti. Tako izlaže fotografiju majmuna naslonjenog na rešetke kaveza zoološkog vrta u Sarajevu (2014.) i otužni prizor jelena okupanog zrakama sunca u zoološkom vrtu u Pragu (2005.); obje fotografije iz serije “Urbana životinja”. Uslijed izolacije 2020. godine, njezino uobičajeno suosjećanje s prirodnim svijetom postaje još intenzivnije. Naime, tijekom jednog od prvih trenutaka vlastite slobode bilježi fotografiju pod nazivom “Lockdown2020” koja prikazuje jelena zatočenog u dvorištu luksuznog dvorca Breteuil nedaleko Pariza. Metalni okvir u kojem je fotografija izložena dodatno pojačava začudni dojam tog gotovo insceniranog prizora, dok njezin mali format potiče na delikatno promatranje, baš onakvo kakvo i priroda zahtijeva.

U svojim radovima SofijaSilvia opetovano problematizira ljudsku ideju prirodnog koja se ogleda u artificijelnim vrtovima i urbanim parkovima napravljenima za ljudsku ugodu, razonodu, nauk ili pak dekoraciju, kao u slučaju “Lockdown2020”. Također, ukazuje na nemogućnost životinja da se suprotstave antropocentričnom položaju u koji su stavljene, kao i na morbidnost ljudskog djelovanja izlaganjem prirode u vitrinama. Izrazito kritički aspekti njezina pristupa vidljiv je i na fotografiji “Smrt zbog ljudskog nemara” iz ciklusa “Dust to Dust” koja ukazuje na pogubne posljedice ljudske nesavjesnosti prema životinjskim vrstama. Ipak, unatoč jasnoj kritici kapitalizma i antropocentričnog svjetonazora, njezine fotografije lišene su suhog kriticizma i umotane su u nostalgični izraz, a cjelokupni ambijent izložbe određen je upravo romantičarskom estetikom. Zaista, pri promatranju prizora nameće se autoričina fascinacija mjestima koja doživljava kao prirodne hramove tišine, mira, kontemplacije ili harmonije. Slučajnost ili ne, prostori u kojima izlaže često su galerije i paviljoni s kraja 19. stoljeća. Takvo mjesto je i Paviljon Botaničkog vrta u koji je izložba postavljena. Osim pomno promišljenog postava Penduluma, i sami izložbeni prostori doprinose pojačanu dojmu umjetničke ideje te zajedno čine savršenu estetsku cjelinu. Autoričina ideja cjelovitosti utkana je i u svaki pojedinačni rad. Primjer je fotografija velebne “Monstere Deliciose” (2014.), snimljena upravo u stakleniku zagrebačkog Botaničkog vrta. Iako je biljka kasnije uklonjena iz staklenika radi obnove zida na koji se naslanjala, dio nje je sačuvan te izložen ispod fotografije. Stoga, osim što stvara romantizirane ambijente u izložbenim prostorima, SofijaSilvia potiče na oživljavanje prirode te se suprotstavlja napuštenosti, ispraznosti prostora i nestajanju života. Dijalog njezinih radova i izložbenog prostora ostvaren je i 2022. godine, kada je triptih iz ciklusa “Preživjeli” izložen u ateljeu u pariškom Cité Falguière. Naime, triptih prikazuje posljednju preživjelu stogodišnju piniju na otočiću Sveti Andrija kraj Pule nakon pijavice 2002., a bio je izložen u zadnjem živućem devetnaestostoljetnom ateljeu u Parizu. I na “Pendulumu” triptih pinija dobio je svoje simboličko mjesto koje dočarava suverenost prirodnog svijeta i snagu da se odupre nedaćama čak i u tako izoliranom i škrtom krajoliku.

Osim što je umjetničkim izrazom bliska tendencijama 19. stoljeća, njezini radovi zaista vraćaju u prošla vremena i mjesta. Vidljivo je to i u ciklusu “Dust to Dust” iz 2018., objavljenom u obliku istoimene foto-knjige. U seriji “Dust to Dust”, istarsko mjesto Kuberton poslužilo je autorici kao prostor za filozofijska promišljanja o međuodnosima vrsta, ali i za uprizorenje tih ideja u mediju fotografije. Tako se SofijaSilvia bavi temama koje su u našoj kulturi označene negativnom ili tugaljivom konotacijom te fotografira groblje u Kubertonu kako bi podsjetila na život u skladu sa zemljom čak i nakon kraja ovozemaljskog života. Osim starinskog načina ukopa izravno u zemlju, reminiscencija na prošla vremena ostvarena je sjetnom atmosferom oblačnog dana i samim prikazom groblja kao mjesta melankolije i sjećanja. Sličnom problematikom bavi se i u ciklusu “Tihi otoci, Brijuni” (2009.-2014.) koji, kako kaže i naziv fotografija, prikazuje “Ljepotu mrtvog”. U njima autorica ne problematizira smrt životinja i neodgovorno ljudsko postupanje sa živim svijetom, već promatra smrt kao dio prirodnog ciklusa te su izložene u staklene vitrine kako bi se odala počast prirodnoj smrti koja doprinosi novom životu.

Fascinacija SofijaSilvie prirodnim svijetom i sporijim načinom života vidljiva je i u vodoravnim kadrovima iz serije “Dust to Dust” pod nazivom “Cotinus Coggygria”, a koji su ispunjeni rujevinom u cvatu. I u ciklusu “Sound of water”, snimljenom na umjetničkoj rezidenciji u Japanu 2019. godine, SofijaSilvia bilježi vizualne i zvučne podražaje inspirirane ravnotežom između prirode i čovjeka. I prizor “Lilium Formosanum”, na kojemu ljiljan kao simbol plodnosti, ljepote i transformacije prkosi siromašnom urbanom okolišu, kao i prizori japanskih kulturnih fenomena “Akakura” i “Šintoistički svećenici” veličaju human pristup krajoliku, koji je osnovna nit vodilja njezina umjetničkog djelovanja, ali kako se čini i svakodnevnog života. Zahvaljujući osobnom senzibilitetu i visokoj opažajnoj budnosti, SofijaSilvia postala je interpretatorica prirode prenoseći pojavnost i stvarnost životinja, biljaka ili prostora u nestajanju u stvarnost promatrača, a medij fotografije za nju je postao alat kojim upozorava na slabe točke antropocentričnih ideja. Međutim, ona ne gubi nadu u ljudsku vrstu, već potiče promatrače na nova promišljanja o poznatom i na nužnu prevlast duhovnog nad materijalnim.

Dora Lučić