“Sanjive forme” Sanje Bistričić

Sanja Bistričić, Mislim da se sjećam / I think I remember

Galerija na katu, Kulturno informativni centar, Zagreb

16.9. – 29.9.2022.

Sjećanje kao umjetnička inspiracija vrlo je prisutna tema u umjetnosti. Zasigurno najpoznatiji književni ciklus na tu temu je Proustov ciklus romana À la recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom), satkan od sjećanja koja autor prenosi oblikujući vrlo detaljne slike riječima, pri čemu se s impresionističkim opisima isprepliću filozofska razmišljanja te estetski i kritički komentari. U prvom romanu iz toga ciklusa, naziva Combray, poznata je slika kolačića čiji okus potiče lirsko, raznim komentarima isprekidano, no istovremeno jasno i kontrolirano sjećanje. Za dadaiste i nadrealiste sjećanje je bilo povezano s automatskim, odnosno freudovskim nesvjesnim, te je poticalo umjetničke eksperimente poput poezije kreirane nasumičnim izvlačenjem riječi iz šešira ili, primjerice, fotomontaže, čime su umjetnici reagirali na svijet oko sebe, odnosno stvarnost. Prisjetimo li se, pak, povijesnih činjenica o pojavi fotografije tijekom prve polovice 19. stoljeća u zapadnoj kulturi, povezanih s velikim interesom koji je izazvala u javnosti te snažnim utjecajem koji je izvršila na slikarstvo (koje je do tada bilo vodeći medij u “dokumentiranju stvarnosti”), prisjetit ćemo se i kako je fascinacija tim novim medijem bila djelomično potaknuta strahom od bilježenja trenutka, koji tako ostaje fiksiran, omogućujući ispreplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kako je to Walter Benjamin zabilježio u eseju Mala povijest fotografije: “(…) promatrač neodoljivo osjeća potrebu da u takvoj slici potraži sićušnu iskru slučaja, Ovdje i Sada, kojima je zbiljnost prožela karakter slike, da nađe neznatno mjesto, gdje se u opstojnosti one odavno pretekle minute još danas i tako rječito ugnijezdilo buduće, da ga možemo otkriti pogledom unatrag”.[1] U današnje su vrijeme, s obzirom na demokratizaciju fotografskog medija i svakodnevnu produkciju velikog broja fotografija, osobni arhivi mnogo bogatiji nego prije, a naša sjećanja gotovo pa materijalizirana.

S tom mišlju osvrnut ćemo se na izložbu Sanje Bistričić Mislim da se sjećam, održanu od 16. do 29. rujna u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra u Zagrebu, koja je potaknuta posve drugačijom umjetničinom spoznajom o obiteljskoj prisutnosti u digitalnom dobu – jer zbog malog broja zajedničkih fotografija, njezina obitelj kao da ne postoji.[2] Riječ je o umjetnici koja u svome radu, eksperimentirajući s dokumentarizmom, fikcijom i stvaranjem novog sadržaja dekonstrukcijom postojećeg materijala, isprepliće i istražuje mogućnosti medija filma, videa, fotografije i teksta baveći se pritom osobnim temama, sjećanjem i percepcijom.[3] S tom je temom 2020. godine diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a rad Mislim da se sjećam mogao se vidjeti 2021. godine u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu projekta Mogućnosti za ’21.

U predgovoru izložbi, kustosica Dina Pokrajac navodi kako “u svojem mnemoničkom istraživanju Mislim da se sjećam Sanja Bistričić kroz dokumentarno-eksperimentalni filmski jezik razlaže sliku, zvuk i fragmente sjećanja u formi dnevničkog zapisa (…) [te] ne pokušava rekonstruirati određene događaje iz prošlosti već unutar galerije kreira prostor za razmišljanje i sanjarenje o slikama-sjećanjima i sjećanjima-pričama kako autorice tako i zalutalih i/ili hotimičnih posjetitelja”.[4] Ulaskom u zamračeni prostor Galerije, posjetitelj se susreće s ekranima položenima na podu, odijeljenima prozirnim pregradama od pleksiglasa te projekcijama u jednom kutu prostorije i na dvama platnima koja slobodno vise u prostoru. Na njima se u različitom ritmu izmjenjuju dekonstruirani i zamućeni fragmenti fotografija na kojima, kao i u ritmičnim kratkim poetskim mislima koje autorica izgovara i pjevuši te koje se isprepliću s drugim zvukovima ispunjavajući galerijski prostor, prepoznajemo motive iz svakodnevice poput buketa, ljeta, lutke, vrećice, kotača i sličnog. Na zid nasuprot ekrana naslonjene su tanke plohe od pleksiglasa o koje se održavaju svjetlost i detalji videoslika, a na ostalim zidovima nalazi se nekoliko crno-bijelih fotografija te jedna mala crna kutija u kojoj je leća s povećalom.

Ulaskom u takav prostor, ulazimo u materijalizirani proces prisjećanja u koji, hvatajući fragmente slike i zvuka, uplićemo i prizivamo “vlastite slike-sjećanja ili sjećanja-priče”.[5] Kako kustosica dalje navodi, umjetnica pokretne slike tretira raznim tehnikama, poput zrcaljenja, povećavanja i umnažanja, i tako zadržava odmak od vlastitih sjećanja. Rekreirajući fragmente prošlih događaja (i to gotovo isključivo iz ranog djetinjstva) uz bljeskove svjetlosti i boje i tek ponekad zaustavljanje kadra na prepoznatljivom ljudskom liku ili drugom motivu, istovremeno otkrivajući i skrivajući intimne detalje iz vlastitog života, umjetnica ilustrira putovanje kroz vrijeme.[6] Videoprojekcije, refleksije u plohama od pleksiglasa te zvučni zapis oblikuju umjetničinu viziju koja u prvi plan iznosi propitivanje procesa stvaranja i prizivanja sjećanja te emocija koje ona u nama bude.

Apstraktnim oblicima i bojama naglašava se proces pretapanja i iščezavanja slike u našem umu. “Postoji li tako nešto kao istinsko sjećanje?”, pita se Dina Pokrajac u uvodnom dijelu predgovora izložbi, pitajući se pritom i u “kojoj su mjeri naša sjećanja (ne)svjesno konstruirane autofikcije?”.[7] Udaljavanjem od njih, ulazimo li u zonu u kojoj više nije moguće razlikovati ni vrijeme ni stvarnost, niti odvojiti stvarnost od sna te poput junaka filma Lost Highway Davida Lyncha, riječima Tomislava Brleka, ostvarujemo “komunikacijski neuspjeh”?[8] Neuhvatljiva priroda sjećanja, kakvom se bavila i Josipa Henizelman, autorica kojoj je za film Mjesta koja ne postoje, na ovogodišnjem izdanju festivala eksperimentalnog filma 25 FPS dodijeljena nagrada Green DCP za najbolji hrvatski film u programu, prikazana je poetičnim eksperimentalnim filmskim jezikom pri čemu u radu Sanje Bistričić svjetlosni zapisi i tekst zauzimaju jednako važno mjesto. U nekim trenucima se i sam tekst pojavljuje na fotografijama čime se zaokružuje umjetničina vizija iščezavajuće, nadrealističke “sanjive forme”.[9]

Konačno, fragmentiranost koja se očituje u radu i postavu izložbe, kojom umjetnica istražuje udaljavanje i ispreplitanje takozvanog čistog sjećanja i ostalih kreiranih mentalnih slika, te koja je tim zaigranija i zapetljanija što su umjetničina sjećanja “supostavljena sjećanjima drugih članova obitelji”,[10] omogućuje posjetitelju maštovite interpretacije kako prikazanog sadržaja, tako i vlastitih sjećanja, odnosno “proširenih emocija koje nam dopuštaju da manipuliramo vremenom tako da smo istovremeno (…) u prošlosti i u budućnosti”,[11] kako ih opisuje Sanja Bistričić.

Ivana Završki

 

 

[1] Walter Benjamin, „Mala povijest fotografije“, u: Estetički ogledi, (izbor, predgovor Viktor Žmegač; prevele Truda Stamać, Snješka Knežević), Zagreb: Školska knjiga, 1986., 154

[2] Dina Pokrajac, predgovor izložbi Sanja Bistričić, Mislim da se sjećam, Galerija na katu, Kulturno informativni centar Zagreb, 16. 9. – 29. 9. 2022.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Filmski leksikon, Izgubljena cesta (pristupljeno 5. listopada 2022.)

[9] Pokrajac (bilj. 2)

[10] Isto.

[11] Sanja Bistričić, u: Pokrajac (bilj. 2)