Slike koje, nakon zamatanja, nestaju

16. 04. 2024.

Osvrt na predstavljanje fotomonografije Ivana Posavca. Makadam – Lica koja znam, imena koja sam zaboravio

Fotografska monografija Ivan Posavec. Makadam – Lica koja znam, imena koja sam zaboravio, na prvi pogled može djelovati kao stereometrijski prikaz brojnih osoba koje je umjetnik tijekom godina fotografirao, te ih naposljetku “upario” u knjizi. No dok klasična stereometrijska kamera omogućuje privid trodimenzionalnog prostora na inače dvodimenzionalnoj površini fotografske slike, dubinu u ovom slučaju Posavec dobiva kroz značenja koja se prepoznaju, ili barem naslućuju. Svaki put kad krenemo listati stranice, naime, te će veze uspostaviti nova značenja, jer “u igri” su i naša sjećanja, emocije i znanja, a koje približavamo prizoru kako bismo objasnili pojedine umjetnikove odluke.

Kako smo dolazili do onog što je Posavec gledao i vidio? Nemoguće je ne prisjetiti se vremena dok je fotografirao za omladinski tjednik Polet, na čijim stranicama je uspostavio visok standard zahvaljujući specifičnom načinu uočavanja i snimanja urbanog života. Gledano u retrospekciji, u Poletu su ostali zabilježeni urbani život, mladi, grad i ulica; fotografi koji su u tjedniku surađivali pri čemu se nisu ustručavali pokazati osobe u njihovim ne nužno najboljim izdanjima, ili u onima o kojima se pričalo još danima (jer su pojedinim “ispadima” izazvali društvene standarde). Nerijetko smo vidjeli usamljenost, iako ćemo bez okolišanja reći da su to bili dani kad smo se mnogo i intenzivno družili. Pokazivala se i njegovala drugačijost, a ta poletovska optika omogućila nam je da se prepoznamo, možda i negdje svrstamo, iako nismo nužno bili fotografirani niti smo morali završiti na otisnutim fotografijama. Posavca pamtim, dakle, iz tog vremena, sve dok nisam intenzivnije krenula istraživati njegov specifičan fotografski jezik. Pritom su portreti dominantan motiv koje je “izvještio” zahvaljujući desetljećima snimanja za tiskane medije, ali koji ne bi bili takvi da njegov interes za ljude i vještina komunikacije nisu predodredili način njegova djelovanja.

Radoslav Putar za čijim sažetim i pametnim riječima nerijetko posežem, zapisao je kako kamera u rukama Ivana Posavca postaje “izuzetni pomoćni instrument”, čemu bih dodala da je glavni instrument ono u njegovoj glavi – misaoni aparat i oči koji djeluju zajednički. Njegov ustroj sastoji se od emocija, refleksija, predodžbi i iskustava, i zavisno od situacije jedan od tih aspekata će prevladati.

Listajući Makadam, nastojim uočiti na što se koncentrira. Fotografije prvo potpisuje mjestom, a ako se sjeća koga je snimio, dodaje ime, i na kraju godinu. Koncentracija pogleda je u jezgri, u toj (imaginarnoj) sredini u kojoj fokusira svoju znatiželju, interes, odnos prema ljudima ili predmetima koje ponekad zamjećuje u krajoliku. Iako ponekad “hvata” i “cilja”, reagira u skladu s jezikom fotografije koji računa na brzinu, trenutak, na usredotočenost, u svakom snimku ostavlja zabilježeno trajanje osobnog iskustva. Ti se slojevi naprosto lijepe jedan na drugog; to je ono naoko nevidljivo, ako fotografiju svedemo samo na ono što se vidi unutar kadra. Ali ona, kao što znamo, pokazuje mnogo više, pokazuje kako netko vidi i kako to viđeno zatim prenosi gledatelju.

Posavca, naravno, pamtim i po seriji objavljenoj u časopisu Spot, tom svojevrsnom almanahu svega relevantnog za 1970-e, u kojem je objavio svoje rane radove, snimljene u vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti. U njima zapažamo tragove tog njegovog načina fokusiranja pogleda, kad gleda izravno, ispred sebe, a što će kasnije prenijeti i na portrete i druge snimke.

Prema Posavčevom priznanju, parove snima odavno, a oni na jednoj višoj razini funkcioniraju onako kako se odavno odnosi prema subjektu – to je “viši” par koji se prevodi na onaj “niži”; viši u kojem se donekle konfrontira (ili samo postavlja) u odnosu na viđeno, i niži koji nastaje možda kao sekvenca, kao pomak, ili kao naknadno uočena situacija za koju osjeća potrebu da joj pronađe par. Jer, Posavec je sjajni opservator činjenica, kako je zapisao Putar; on se ne bavi odgovorima na pitanja tko i što, već kako – krećući se makadamskom cestom koja nije ni ravna ni uglačana, nego grbava, i možda nam se ponekad iskrene stopalo dok njome koračamo. Taj grbavi, ponekad nesiguran put fotografije ono je na što i sam ukazuje, pitajući se gdje nestaju fotografije otisnute u tisku, a u koje je netko nešto zamotao i promijenio im značenje i kontekst? Neke od njih zasigurno su ukoričene u ovo nedavno promovirano izdanje.

Sandra Križić Roban