Snimke nezgrapnog konteksta

O dvije fotografske knjige Igora Kuduza – Dubrovnik, pun života i Knjiga o tri mjerenja vremena – piše Sandra Križić Roban

Ako se dobro sjećam, u jeku kandidature hrvatskih gradova za Europsku prijestolnicu kulture možda je upravo prijava Dubrovnika izazvala najviše čuđenja. Ta metropola suvremenog turizma, prepuštena bjesomučnom pristajanju predimenzioniranih kruzera, grad o kojem se izvještavalo ponajviše stoga, jer u vrijeme najveće gužve nije bilo moguće proći kroz jedna od gradskih vrata, jedan je od najfotografiranijih evropskih gradova. Nastojeći se oduprijeti kolektivnom turističkom ludilu ponude beach-barova te izvještajima o moćnicima na jahtama od tko zna koliko milijuna novaca koji stižu s raznih strana svijeta, mala grupa entuzijasta pokušala je nemoguće. Za prijavu bilo je potrebno napraviti novu zalihu fotografija grada, i to ne onih snimljenih nakon što vas preglasni buggyji dovezu uskom zavojitom cestom do Srđa samo da bi se pred vašim očima rasprostro uistinu magičan prizor. Te je nove fotografije Marko Ercegović, jedan od članova inicijative Razotkrivanje – Dubrovnik 2020, naručio od Igora Kuduza, i one su konačno ukoričene i objavljene u nesvakidašnju publikaciju. 

Dubrovnik, pun života Kuduzov je doprinos razmatranju pojma entropije, ne samo one korištene u komunikacijama nego i one čije je značenje opisao Rudolf Arnheim, objašnjavajući je kao stupanj neuređenosti kakva zatvorenog sustava, procesa njegove razgradnje ili “termičke smrti”. I doista, upravo navedena termička razgradnja onog što smo kroz povijest i obrazovanje prihvaćali kao jedinstven dokaz naše posebnosti, civilizacijskog dosega i neupitne razine kulture, u nizu njegovih “neobaveznih” snimaka rastače sva naša znanja i uvjerenja. Pojedine fotografije govore u prilog postojanja jednog dijela dubrovačke zajednice (vjerojatno vrlo male), koja se ovom kandidaturom nastojala “oduprijeti komercijalnim značenjima riječi Dubrovnik”, kako je to u kratkom predgovoru objasnio Marko Ercegović.

Kuduza ne zanima “klasično”, “tradicionalno” ili “uobičajeno” poimanje fotografiranja, nego bilješke koje nastaju tokom besciljnih lutanja, možda u maniri flaneura koji se gotovo posve zapostavio, jer prevladavaju već poznate rute, svima poznati itinereri generirani algoritmima internetskih turističkih pretraživača i njihovih korisnika. Kuduz objektiv usmjerava prema mjestima koja nemaju neku konkretnu turističku svrhu, koja nisu unovčiva, jer riječ je o “pogreškama” koje još uvijek nisu ispravljene. Ironična je to, pa i tužna slika grada koji se posljednjih godina izgubio među postavljenim stolovima i eventima. Nakaradni baloni pred katedralom, Onofrijeva česma “ukrašena” jezivim lampicama – jer ljepotu spomenika ne opravdava njegova povijesna i/li umjetnička egzistencija nego “vješte” ruke recentnih dekoratera i event-managera, tek su izdvojeni primjeri na koje je naišao. Ova “slučajna knjiga” rijetko je iskren prozor prema onome u što smo se kao društvo kolektivno pretvorili. Gundulić bi nam mnogo toga imao za zamjeriti, dok mu se javljamo ne iz Grada (namjerno pisana velikim početnim slovom), nego – destinacije.

Predstavljena istodobno kad i Dubrovnik, pun života, početkom lipnja u Institutu za suvremenu umjetnost, druga Kuduzova Knjiga o tri mjerenja vremena sastoji se od tri cjeline tretirane kroz različite, zajedno uvezane formate. Prva serija su Screenshot dnevnici nastali praćenjem sadržaja na Youtube kanalu tijekom rada, kad mu upravo ova platforma omogućuje nesmetan glazbeni potpourri. I ovdje algoritmi imaju važnu ulogu, prateći godinama njegove interese, ne samo glazbene nego i vijesti koje prati, područja koja ga iz određenih razloga zanimaju, i tome slično. Scene koje mu privuku pozornost snima mobitelom i redovito objavljuje na društvenoj mreži, naslovom označavajući seriju i datum.

Ova me njegova arhiva podsjeća na nestrukturiran prostor u kojem, nakon nekog vremena, nastojimo uspostaviti određenu vrstu reda. Kronologija nam tu neće previše pomoći, ona je tek pomoćno sredstvo kojim se bilježi Kuduzovo postojanje u određenom trenutku i svijest o njegovu bilježenju. Prizori su nespojivi s onime što smo možda i sami jednom prilikom zamijetili, a ironija sudbine je u samom priznanju umjetnika da ni sam više ne zna o čemu se radilo u videu iz kojeg je snimio kadar. One u kojima prepoznajemo elemente sukoba ionako su ubrzo zamijenili novi, još brutalniji snimci ratova, napada i stradanja. Mehanički prizvuk nastao snimanjem ekrana pojačava dojam alijenacije i kolektivne nemoći da pamtimo, dok nam alati koji (navodno) pomažu da ne zaboravimo odbrojavaju ritam nekih drugačijih algoritama.

Za razliku od ovih generičkih snimki, čija estetika me podsjetila na njegovu davno nastalu seriju fotografskih instalacija sa snimcima maketa, serija Ginko biloba dnevnici posvećena je malom stablu s verande koje kao da usidruje stvarnost, djelujući poput nepretencioznog svjedoka ritma koji se odvija prema drugim parametrima od onih iz prethodne serije. Ovaj mali zatočenik ponaša se u skladu s prirodom, sukcesivno snimljen u slično doba dana, manje-više s istog mjesta. On je evidencija prisvojenog uzorka prirode čija egzistencija ovisi o interakciji sa snimateljem.

I na kraju, Drive-by shooting dnevnici nastali su tijekom Kuduzovih redovitih putovanja vlakom na relaciji Zagreb – Koprivnica. Negdje u sredini toga puta, zbog radova na pruzi putnici se prebacuju u autobus, a daljnja ruta ovisi o raznim parametrima: broju putnika, njihovim krajnjim destinacijama, željama, vremenskim mogućnostima. I ove fotografije nastaju “iz ruke”, kao usputne bilješke na putu do radnog mjesta gdje će se studentima zatim govoriti o određenim temama, dok je samo putovanje potencijalna pripremna faza, nešto poput hvatanja daha. Ova serija u potpunosti ovisi o ruti o kojoj će odlučiti vozač i većina putnika koji preferiraju lokalnu cestu. Obližnji lokalni pogon drvoprerađivačke industrije postao je fokusom (fotografske) želje da se nešto kontinuirano zamjećuje, a ako je prilika, i snimi. Naslagana drvena građa dokaz je da još uvijek postoji proizvodnja, no s druge strane ne mogu zaboraviti na sva nelegalno posječena stabla pa i čitava šumska područja. Tako osim Kuduzove rutine putovanja na posao, ova serija otvara čitav niz pitanja o načinu poslovanja i uvjetima u kojima se ono odvija. Na kraju ti jednostavni snimci, nastali dok je sprijeda, kroz prednje staklo, “hvatao” svakodnevnicu malog pogona nedaleko Križevaca, govore o svrsi prostora, njegovu iskorištavanju i slučajnim saznanjima koja mogu (ali i ne moraju) biti posve bezopasna. Kontekst je ionako “nezgrapan”, upravo onakav kakvog smo sami uvjetovali.

Sandra Križić Roban