Stvaranje arhiva svakodnevnog života u Lipi

O izložbi Nakon zadnji aprila (radno) likovni osvrt piše Lucija Švob.

Fotografije i tekstovi tiskani u velikoj nakladi, postavljeni u urednim snopovima, izloženi su na jednostavnom drvenom stolu i ponuđeni posjetiteljima da ih razgledaju, pročitaju i od njih stvore vlastitu priču, koju će u formi neuvezane fotoknjige ponijeti sa sobom. Ovo je tek prvi pogled na umjetničko-istraživački rad fotografa Karla Čargonje i pisca Gorana Ferčeca pod imenom Nakon zadnji aprila (radno) predstavljenog na istoimenoj izložbi u Memorijalnom centru Lipa pamti u Lipi. Dodatak „radno“ u naslovu označava prvu fazu jednogodišnjeg projekta te proces rada u kojem autori promatraju, bilježe i stvaraju arhiv svakodnevnog života mještana Lipe ispreplićući prošlost i nasljeđe mjesta s onim današnjim. Projekt se razvija i predstavljen je u sklopu umjetničkog programa Prepoznavanje odsustva koji se u Centru održava svake godine od 2019., a povod izložbe je 80. godišnjica stradanja Lipe.

Fotografije postava izložbe Tanja Kanazir

Onaj tko dolazi posjetiti Lipu upoznat je barem s djelićem povijesti vezanim uz ovaj kraj, a osobito s tragedijom stradanja sela iz 1944. godine. Na zadnji aprila kako kažu Lipljani, odnosno 30. travnja u jeku Drugog svjetskog rata, selo su zajedno s mještanima potpunosti spalili njemački vojnici, stjeravši stanovnike u praznu kuću, u njoj su skončali. Isto tako, onaj tko je posjetio Lipu i Memorijalni centar Lipa pamti zna kakva je Lipa danas i kakav osjećaj u ovo doba tamo prevladava. Osjećaj dubokog poštovanja prema prošlosti Lipe jasno se izražava se kroz djelovanje Centra i kroz umjetničke programe, poput Prepoznavanja odsustva, koji ohrabruju i potiču umjetnike na stvaranje nove perspektive, čitanja i interpretaciju lipljanske tragedije.

Jednostavnost, nenametljivost i repetitivnost opisuju i provlače se postavom izložbe, ali i samim radom. Vrlo jednostavna rasklopiva konstrukcija stola od laganog drva sastoji se od dvije uske i dugačke pravokutne ploče – jedna je namijenjena fotografijama, a druga tekstovima. Fotografije i tekstovi tiskani su u istom formatu, količini te je njihova pozicija na papiru ista i zauzima gornju trećinu lista. Namjernim odvajanjem fotografija od teksta, autori nam ostavljaju da sami povežemo sliku uz riječi, bez njihova uplitanja i mogućeg nametanja redoslijeda i estetike. Stol je smješten u središtu prostora kako bi se slobodno, sa svih strana, moglo pristupiti materijalu. Uredno i precizno odvojeni jedni od drugih, snopovi materijala mogu dati dojam distanciranosti i hladnoće, međutim, repetitivan ritam njihova rasporeda stvara cjelinu koju je lako pratiti. U fotografijama, a zatim i u tekstovima, primjećuje se proces koji još uvijek traje i kojega je moguće modificirati. Kadrove koje vidimo počinjemo povezivati prvo s vlastitim doživljajem, a onda s tekstom, ne znajući u potpunosti kako je to zamišljeno i postupamo li pravilno. Takva komunikacija s izloženim radom i sudjelovanje u njemu postignuto je konceptom koji nam, umjesto autorske interpretacije, nudi otvorenu perspektivu bez direktnog upliva povijesnih i arhivskih činjenica – perspektivu koju stvaramo zajedno.

Fotografije postava izložbe Tanja Kanazir

Jednostavnost i slojevitost vide se u Čargonjinim fotografijama životne sredine Lipljana i njihovih svakodnevnih obaveza. Snimljene zimi, fotografije su tamnije, s manje prirodnog svijetla zbog čega kadrovi svakodnevnog života djeluju usporeno, a krajolik i priroda utišano. Manjak jačine prirodnog svjetla kompenziran je svijetlim tonovima objekata i detalja u prostoru, što je vidljivo u prvom planu fotografija, kao i kroz kontrast koji kompoziciju učvršćuje. Drugi plan je fleksibilniji i pruža nam prostor u kojem vidimo proces nastajanja svake fotografije, kretanje od zamišljenog prema realiziranom. Oba autora, i Karlo Čargonja i Goran Ferčec, projekt počinju postupkom istraživanja arhiva Lipe i iščitavanjem iskaza mještana koji su preživjeli tragediju. Svjesni prošlosti i traume koje je selo preživjelo, umjetnici posjećuju Lipu i mještane; odlaze na mjesta o kojima su prethodno čitali, osluškuju, bilježe ono što danas vide i paralelno tome razvijaju priču. Čargonja stvaranje priče dodatno usporava snimajući seriju analognim aparatom. Na taj način uzima dovoljno vremena da se potpuno posveti svakoj fotografiji i svakoj zasebnoj priči.

Fotografije postava izložbe Tanja Kanazir

Kod Gorana Ferčeca postupak stvaranja malo je drugačiji. Nakon posjeta Lipi i upoznavanja s njezinom prošlosti, referira se na Čargonjine fotografije. Promatra ih, iskorištava kadrove i detalje već nastalih priča stvarajući tekstove koji se ponekad izravno („Što je vidio zazidani prozor?”, „Što je vidjela garaža?”), a ponekad samo dijelom vezuju uz fotografije. Tekstovi imaju jednostavnu i čvrstu formu, zbijeni su te brzog i repetitivnog ritma, što je prvo vidljivo u naslovima koji kao da se nižu jedan za drugim (Što je vidio…? Što je vidjela…?), a zatim i u tekstu, ponavljanjem određenog glagola ili nabrajanjem jednostavnih rečenica. Tekstovi imaju specifičan izraz koji ne uključuje subjektivni doživljaj pisca. Umjesto svojih zapažanja i doživljaja ili svjedočanstava preživjelih Lipljana, autor “prenosi” doživljaj na predmet. Pretvara ga u subjekt, dodjeljujući mu neku vrstu uloge promatrača koji “prepričava” doživljaj koji je vidio (Što je vidio zid? Što je vidjela cesta?). Izbjegavajući interpretaciju u opisivanju lipljanske tragedije, na taj način ne omogućuje ni uplitanje različitih mišljenja, istina i doživljaja te nam ostavlja slobodan prostor za čitanje.

Fotografije postava izložbe Tanja Kanazir

Dinamiku između fotografija i tekstova možemo pratiti na više razina i to se najbolje vidi onda kada počinjemo samostalno stvarati fotoknjigu, kad se fotografije povezuju ili pokušavaju povezati s tekstovima. Ferčec tekstovima pokazuje koliko razumije vizualno, koliko mu je ono važno za pisanje teksta i komunikaciju koju ostvaruje s Čargonjinim fotografijama. Promatra prvi plan fotografije, koja mu može služiti kao početak stvaranja strukture teksta. Čvrstu kompoziciju fotografije možemo povezati upravo sa zgusnutim tekstom i njegovim ponavljajućim ritmom. S druge strane, promatrajući drugi plan, može ga koristiti za odabir riječi. Ugođaj fotografije, mekoća i kretanje, mogu biti u korelaciji s pažljivo oblikovanim rečenicama. Tekstovi i fotografije su isprepleteni i stalno se susreću, čak i onda kad to nije isprva vidljivo.

Prvi dio arhiva svakodnevnog života u Lipi, Nakon zadnji aprila (radno) cjelina je sastavljena od fotografskih bilježaka današnjeg, svakidašnjeg trenutka u životu Lipljana i tekstova koji ih prate, a ne interpretiraju. Projekt je počeo istraživanjem prošlosti Lipe, kako kaže Goran Ferčec, on je „perspektiva koja je iz prošlosti usmjerena prema danas…“, a završit će se novom perspektivom koja će služiti budućim generacijama.

Lucija Švob