Stvarnosni vrt Mirjane Vodopije

Sandra Križić Roban o radu Mirjana Vodopije

Što se događa s trenutkom koji je prošao? Postoji li i dalje, negdje na nekoj zamišljenoj pokretnoj traci koja objedinjuje sve viđeno, doživljeno i proživljeno pretvorivši ih u dio teško svladive cjeline stvarnosti, o kojoj su ispisane i izgovorene tisuće riječi bez konačnog (zajedničkog) zaključka? Ili nestaje, postavši dio zaborava iz kojeg će tek ponekad, zahvaljujući tko zna kojim silama, uskrsnuti?

“Zanima me što se zbiva s tim trenutkom, gdje on ostaje u odnosu na cijelu stvarnost, i kako je moguće tu stvarnost i taj trenutak prevesti u prostornu instalaciju“, rekla mi je Mirjana Vodopija u razgovoru. Pokušala sam prizvati u svijest iščekivanje nečega što sam naslutila gledajući njezin najnoviji rad Dah, inkjet otisak panoramskog prikaza prirode čiji je donji desni kut preeksponirala i pretvorila ga u bijelu površinu na koju je potom projicirala snimak te iste (ili slične) scene. Ovoga puta nije snimala tijek vremena kao na Staroj Dravi, nije se nastojala vratiti na jedno određeno mjesto – taj izdvojen prostor doživljaja, unaprijed računajući na neizvjesnost toga pothvata. Pokušala je u mediju fotografije i videa dočarati sraz mikrokozmosa i makrokozmosa inspirirana Upanišadama koje je nedavno pročitala; probala je dočarati što se zbiva kad ljudski dah usporedimo s vjetrom, nastojeći odgovoriti na pitanje što se događa s pokretom kad ga zaustavi trenutak snimanja. Jer, nije li upravo u tim drevnim hinduskim tekstovima zapisano da pokret ustvari ne postoji?

Doista, postoji li nešto jednostavnije od prikaza prirode, izdvojenog dijela krajolika koji je zatekla iza kuće u Zagorju gdje raste neobično mnoštvo biljaka u nekoj skladnoj, iako naizgled kaotičnoj zajednici? Što je to tako posebno i privlačno u sceni u kojoj kiselice, koprive, divlje smokve, trava i dražesni žuti cvjetići okreću svoje listove u smjeru svjetla, pri čemu neke od njih nećemo biti u prilici vidjeti jer su svoje mjesto na kompoziciji ustupili nekom drugom raslinju? Konkretno, onom s videoprikaza koje svjedoči da pokret ipak postoji, iako su nas nakratko pokušali uvjeriti kako je riječ o iluziji.

Princip Vodopijina rada na ostalim snimcima manjeg formata vrlo je sličan. Redom su to scene snimljene upravo iza te famozne kuće: neke u zoru dok se po listovima trave spuštaju kapi rose, dok su neke naknadno “dorađene” pomoću kolorističkih i svjetlosnih efekata koji su zanimali umjetnicu. Zanimljiva je promjena očišta, kod koje zamjećujemo razliku u odnosu na prijašnji rakurs normalne visine ljudskoga pogleda. Zbog položaja kamere postavljene uz tlo (možda ponekad čak i na samu zemlju) dolazi do promjene poimanja odnosa u prirodi – ljudska mjera svedena je na nešto neznatno, puna je strahopoštovanja, pogleda usmjerena prema “kolosalnom” lišću koje nam prenosi poruku o onome što uglavnom znamo. Iako često zaboravljamo.
U Bijeloj, najvećim dijelom kadra dominira razvedena struktura širokih plosnatih listova, poleglih u nekom neobičnom položaju u smjeru okolnog bilja. U pozadini, preeksponirani dio u kojem nestaje prizor predodžba je “praznine” u kojoj boravi stvarnost koju Mirjana Vodopija istražuje u ovom ciklusu radova. To je dio prikaza u kojem se zamjećuje gubitak svega, pa i onih iluzija s kojima se i sama autorica znala ponekad poslužiti. Naravno da ćemo se prisjetiti Alise i njezinih iskustava koja potječu od promjene uvriježenih odnosa; no osim toga, primijetit ćemo angažman tijela za vrijeme snimanja, tijekom kojeg odnos između pogleda i ruke (svijesti i prsta na okidaču) biva dodatno određen (ne)mogućnošću tijela da sudjeluje u tom gotovo pravocrtnom, brzom hvatanju misli koje završava njezinim bilježenjem na filmu (u ovom slučaju, memoriji kamere).

“Vrijeme se pretvorilo u prah, i razbilo u slike“, zapisao je Carlos Fuentes. Nestao je glas, i dah, i vid, i sluh i tijelo sa svim svojim dijelovima. Što je ostalo? Zapravo ne iznenađuje da su upravo Upanišade utjecale na Vodopiju. Uistinu je potrebno sjesti, blizu, pokraj tog imaginarnog učitelja – neke više razine svijesti kojoj stremi(mo) i od koje mnogo toga možemo naučiti. Mirjana Vodopija odavno se odrekla ignorancije (zapravo, sumnjam da je ikada bila neupućena u ono što ju okružuje i u velikoj mjeri određuje). Uz pomoć pojedinih neobičnih položaja i načina postavljanja kamere, u trenucima diskretnog poticanja prirode da se pokaže u “pravom” svjetlu (uz pomoć dodatne rasvjete, recimo), prihvatila je mogućnost dobivanja dodatnih saznanja o svijetu u kojem jest. U kojem je sve ono što vidi vrijedno pamćenja, jer univerzalni se duh sastoji od beskrajnog mnoštva pojedinačnih duša – ljudskih, životinjskih, pa i onih biljaka. Učenje iz velikih šuma, kojemu se umjetnica priklonila, rezultiralo je “stihovima” o fizičkoj stvarnosti i životu, u kojima je istodobno sadržano sve vrijeme i sva mjesta. Lišeni sadržaja, prizori koje snima djeluju poput svjetionikā koji oduvijek, u gotovo identičnom ritmu, odašilju jednu te istu poruku. Bez obzira je li ona rezultat slučaja ili niza precizno arhiviranih vizualnih podataka, njezina je svrha krajnje jednostavna. Samo ju je potrebno – vidjeti.