Svako naše malo misto

O izložbi Ivana Buvinića “Četiri zida” piše Katarina Pintarić. Izložba je održana u zagrebačkoj Galeriji f8 od 22. studenog do 10. prosinca 2022.

Nemoguće je zanijekati povezanost između pojedinca i mjesta njegova življenja. Isto kao što i čovjek utječe na okolinu u kojoj obitava, tako i ta okolina oblikuje njega i postaje dio njegova identiteta. U ovom kontekstu možemo govoriti o kulturnom krajoliku koji je UNESCO-va Konvencija o zaštiti svjetskog nasljeđa (World Heritage Convention) 1992. godine definirala kao zajedničko djelo prirode i čovjeka koje ocrtava razvitak ljudskog društva i naselja kroz povijest, kao uključeni sustav stvoren međudjelovanjem svoga prirodnog okoliša te društvenih, gospodarskih i kulturnih snaga društva.[1] Njegovu važnost za razvitak identiteta pojedinca, a i utjecaj na načine života, tradicije i obiteljske veze nekog mjesta prepoznao je mladi šibenski umjetnik Ivan Buvinić, koji se u svojoj samostalnoj fotografskoj izložbi Četiri zida bavi upravo jednim segmentom vlastitog kulturnog krajolika – igrom boćanja, odnosno njezinim društvenim kontekstom. Boćališta, kako tvrdi krajobrazni arhitekt Mate Rupić u popratnom tekstu izložbe, jedan su od najčešćih oblika zajedničkog i javnog prostora u mediteranskim zajednicama koji, uz prisustvo ljudi i njihovih interakcija, postaju mjesta nalik političkim forumima, tržnicama i tavernama. Na taj način zajednice koje obitavaju na boćalištima, njihovom izgradnjom i uređenjem, izgrađuju i definiraju sebe. Buvinić je temu boćanja iskoristio u svrhu diplomskog rada, prepoznavši je kao ideju koja objedinjuje njegove vlastite interese, koncepte kulturnog krajolika i identiteta, te zajednicu koja oblikuje prostor i svoje slobodno vrijeme. Njegovo se cjelogodišnje istraživanje odvijalo pod mentorstvom Bojana Mrđenovića i Ive Prosoli, a završni rezultat predstavljen je u Galeriji f8 Akademije dramske umjetnosti. Sama izložba je dio programa kojim galerija predstavlja ciklus diplomskih izložbi studenata Katedre za fotografiju na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Buvinić je tijekom istraživanja obilazio i fotografirao terene za boćanje te analitički razlagao prikupljeni materijal na manje cjeline: portrete, prostore i predmete.  U skladu s tim, fotografije ne prikazuju igru boćanja, već podove i dijelove zidova vanjskih prostora, predmete ili njihove fragmente, te portrete, koji su u galerijskome prostoru izloženi na dva kata. Fotografije portreta su na donjem katu, a predmeta i prostora, te jedan portret snimljen u ambijentu, na drugom katu. Izložene fotografije djeluju dokumentarno, međutim, riječ je o Buvinićevoj fotografskoj interpretaciji materijala prikupljenog na boćalištima. U skladu s tim, svaki rad postaje djelić umjetnikova doživljaja teme.

Galerija f8 svojim prostornim dispozicijama, pravokutnim bijelim zidovima bez dekoracija i stropnim osvjetljenjem, pripada onome što nazivamo bijelom kockom (white cube). Likovni je kritičar Jonathan Jones 2015. godine kritizirao bijelu kocku, opisujući je kao „konvencionalan i neinspirativan prostor za izlaganje umjetnosti“,[2] međutim, ona je u kontekstu Buvinićeve izložbe čist ambijent u koji autor smješta snimke elemenata boćališta, nudeći gledateljima da stvore individualne doživljaje tih okruženja kroz prizmu umjetnikova viđenja. Bijeli zidovi galerije također omogućuju fotografijama poprimanje gotovo reljefnih svojstava, pri čemu one u prostoru djeluju poput voluminoznih ukrasa. Taj efekt se posebno može uočiti na skupini portreta izloženih na prvom katu galerije. Riječ je o 19 portreta muškaraca koji svojim ekspresijama odaju dojam uhvaćenog trenutka koncentriranog sudjelovanja u igri, dok su zapravo snimljeni na različitim lokacijama, uz dašak režije pomoću koje su smješteni na posve bijele pozadine. Na taj način, portreti zbog njihove tehničke izvedbe i bijelog zida galerije djeluju poput reljefa, asocirajući na skulpture glava Jurja Dalmatinca na Katedrali sv. Jakova u Šibeniku. Dokaz kvalitete portreta i njihova samozatajna priroda leži i u činjenici da se nekoliko studenata fotografije zateklo u raspravi o načinu njihove izvedbe.

Buvinić je odabirom rada na fotografijama snimljenima na srednjeformatnom negativu i razlaganjem teme po principu dekonstrukcije i njezine ponovne konstrukcije pristupio izazovnom zadatku, koji je na koncu ipak rezultirao tehnički precizno izrađenim fotografijama. Na temelju kreiranja vlastite slike boćališta, može se zaključiti kako je Buviniću cilj stvaranje predodžbe mjesta za igru kroz ključne elemente koji je definiraju – prostor, ljude i predmete, a ne kroz prikaz njezinih pravila. Na taj način izložba omogućuje svakom gledatelju mogućnost doživljaja boćališta kao mjesta definiranog društvenim aspektom i dijelom identiteta određenih zajednica. Nakon Zagreba, izložba će 15. 12. biti otvorena u Galeriji kluba Kocka u Splitu, gdje će biti zanimljivo promatrati na koji će način drukčiji galerijski prostor, unutar svoja četiri zida, predstaviti Četiri zida Buvinićevog boćališta.

Katarina Pintarić

[1] UNESCO, 1992., art. 37. prema Dumbović Bilušić, B. (2014). Prilog tumačenju pojma krajolika kao kulturne kategorije. Sociologija i prostor, 52 (2 (199)), 187-205., preuzeto s https://doi.org/10.5673/sip.52.2.4

[2] Jonathan Jones, „White cube galleries are beautiful. They bore me rigid”, Guardian, 12. 8. 2015., https://www.theguardian.com/artanddesign/jonathanjonesblog/2015/oct/12/white-cube-art-galleries-damien-hirst#comments (23. 12. 2022.)

Hvala autoru izložbe, Ivanu Buviniću na ustupljenim fotografijama.