Tekst uz izložbu “Poslije tišine”

Jerica Ziherl o izložbi Maše Bajc Poslije tišine, Mala Galerija Poreč (srpanj 2014.)

Na jednoj od fotografija Maše Bajc vidimo par papaka, pretpostavljam srninih. Kao da se na trenutak još uvijek trzaju, sve polaganije, upravo onako kako se to i zbiva u stvarnosti. Posljednji trzaji srne prije nego, ružnog li izraza, “otegne papk”. Papci, zna svaki mesar, najtvrđi su dio kože. A budućnost tih nožica – ili će životinju balzamirati ili razrezati. Prvo je priprema za besmrtnost, drugo za hranu i za otpad. Leš životinje visi naglavačke, ne vidimo ga u cijelosti, ne vidimo ni krv, na fotografiji samo su papci u bezličnom prostoru koji govori jezikom tišine.

Iz najglasnijeg stoljeća, najvećeg proizvođača buke, prešli smo u svijet tišine. Pitam se jeste li razmišljali o tome koje boje je tišina? Crne? Bijele? Po meni je bezbojna. Na fotografijama Maše Bajc tišina ima boju. Zapravo, u njezinim tišinama uporaba je boje kao prigušivač na cijevi puške. Fotografkinja je dobar strijelac; zvukove vjetra, plamsanje vatre, njihanje grana, smrtni hropac; jednim klikom sve pretvara u tišine. One su istovremeno hladne, tamne, krute, nejasne, uznemirujuće i – lijepe. Ponegdje koristi brzu ekspoziciju da uhvati tihi trenutak prije iznenadne glasnosti zvuka. Ponegdje su tišine uhvaćene skoro zatvorenom blendom, tako da je prizor prepravljen bezvučnošću. I tu nastaje paradoks. Fotografije Maše Bajc bolje su od tišine. Jer dolaze poslije.

U fokusu njezina objektiva nisu događanja nego krajolici i prostori kao nepoznate realnosti nastale kombinacijom dokumentarističkog i likovnog bilježenja, odmjerenom kompozicijom i ujednačenim metalnim koloritom. Vizure anonimnih predjela bez ljudskog su lika, bez središta i hijerarhije, rekla bih i bez prepreka. I fizički i emotivno snimani predjeli ili detalji čine nam se udaljenim, bez obzira što su neki kadrovi snimani iz neposredne blizine. Je li to stoga što prevladavaju slike lišene vizualnog narativa ili suprotno: stoga što Maša kreira prostore koji postaju novi narativi? Ili pak stoga što prevladava tišina? Na moje pitanje što joj znači tišina, Maša odgovara da su to praznina i odsutnost koje obuhvaćaju vizualnost prizora.

Može nam se činiti da u tim prizorima gledamo autorski dorađenu tipiziranu fikciju, nekakav visoko estetizirani klišej s osnovama u samoj stvarnosti jednako kao i u stoljetnom građenju pejsažne fotografije. Bajc kaže da fotografira prije svega s osjećajem, na način intuitivnih impulsa, da ne čeka na razumske odluke jer bi fotografije onda bile sterilne. Kod takvog »zida fotografija« dolazi do izraza biranje prizora, kadriranje, sastavljanje cjelina koje su, s jedne strane, označene sirovošću i neposrednošću oslikavanja tematike, a s druge tankoćutnom metafizikom. Istovremeno nam se iz njezinih prizora glasno obraća tišina, prodorna kao odraz samoće za koju smo mislili da je svojstvena samo ljudima.

Izložba Poslije tišine zapravo je projekt, jer osim fotografija Maša Bajc izlaže u aneksu Male galerije i Instalaciju br.2. Stoga je riječ o višedijelnoj cjelini. Međutim, valja izbjeći zabludu onog, donedavna uobičajenog, estetičkog stava po kojemu je cjelina uvijek više nego li zbir dijelova, ne zato što bi to bilo sasvim netočno, nego zato što „Poslije tišine“ svojom multimedijalnošću nadilazi principijelna ograničenja prostora i vremena. Recentni umjetnički izričaji, pa tako i ovi Maše Bajc, odavno su prekoračili te čvrsto zadane granice među umjetničkim disciplinama. Više nije bitno je li ili nije riječ o fotografijama krajolika ili barem prepoznavanja njihovih dijelova. Riječ je o jednom općem pomaku u načinu percepcije umjetničkih radova, koja više nije samo temporalno linearna ili prostorna, pa tako ni puko slaganje dijelova. To su sada istovremena i raznomjesna, umrežena povezivanja radnji, prije asocijativna nego li mjerljiva logikom neposrednog prisustva u određenom – ovdje i sada – prostoru i vremenu. Slično dakle današnjoj zbilji, onoj slikom ovladanoj i informacijom/komunikacijom određenoj, internetom i tehnologijama dirigiranoj stvarnosti. Ukratko rečeno a to mi se čini ključnim u fotografijama Maše Bajc – radi se o nastojanju da se definira razlika između sposobnosti percepcije i vidljivosti stvari; fizička determiniranost individualnog pogleda i kompleksni ustroj mogućnosti da se tišine uopće vide. Doista Maša, što dolazi poslije tišine?

Jerica Ziherl