Tišina i buka normandijskih krajolika

Žarko Vijatović: Normandie

Galerija Kranjčar, Zagreb

15. 9.–25. 9. 2023.

Fotografije postava: Juraj Vuglač

U potrazi za mjestom gdje će se skloniti od industrijalizacije koja u 19. stoljeću preuzima velike gradove, brojni umjetnici povlače se u Normandiju – poetičan sjeverni predio Francuske s izlazom na La Mache, inspirativnih krajolika i ljepote života u skladu s prirodom. Gustave Courbet, Eugène-Louis Boudin, Georges Seurat i Claude Monet, samo su neki od slikara koje je neuhvatljivo djelovanje prirode potaknulo na to da zatvoreni prostor ateljea zamijene boravkom i stvaranjem na otvorenom, što će postati njihova karakteristična preokupacija. Plenerizam, koji se razvija od sredine 18. stoljeća te je nadahnuće engleskim i francuskim pejzažistima, postaje okosnica djelovanja francuskih impresionista, čiji se utjecaj zatim širi diljem Europe. Ta promjena smjera slikarskog djelovanja, pri čemu se autorov fokus premješta s vještine imitacije prirode na vještinu interpretacije prirode – „hvatanja“ prirodnih kretanja, s čime teoretičari često povezuju i mogućnost individualne analize stanja duha samog autora, ali i promatrača, može se povezati s pojavom „objektivnog“ fotografskog oka koje zamjenjuje ovu spomenutu, a do tada vodeću slikarsku ideju. O ispreplitanju fotografije i slikarstva, čemu je prethodilo dugo razdoblje rasprava o umjetničkom, odnosno likovnom potencijalu fotografskog medija, danas postoje razni primjeri, a jedan od njih je i nedavno održana izložba Žarka Vijatovića.

Ovaj fotograf, obrazovanjem slikar s pariškom adresom, cikluse fotografija u interakciji s umjetnicima i njihovim djelima počinje stvarati osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se druži s članovima grupe Gorgona i ostalim protagonistima hrvatske umjetničke scene toga razdoblja, a što ga navodi na razmišljanje o dokumentarnom i umjetničkom karakteru fotografskog medija.[1] Već njegove ranije serije poput Kanal Ourcq, London magla ili Paris Défense pokazuju likovni pristup fotografiji. Urbani pejzaži gube se u magli kroz koju jedva prodire svjetlost čineći obrise nejasnima, a perspektivu nepreglednom, izgubljenom u gustoći zraka. Hervé Dubourjal navodi kako se te fotografije mogu povezati s piktorijalizmom – umjetničkim pokretom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće čiji su se predstavnici htjeli odmaknuti od tumačenja fotografije kao dokumenta stvarnosti i u želji da ju afirmiraju kao umjetnički medij, fotografskim postupcima počeli su se približavati slikarstvu. U tom smislu autor eseja navodi primjer Alfreda Stieglitza na čijim fotografijama efekti dima, magle ili kiše omekšavaju linije. Ono što se nazire na ranijim prizorima Žarka Vijatovića opustošeni su urbani krajolici na kojima je ljudska prisutnost naznačena tek ponekim šetačem.

U Galeriji Kranjčar od 15. do 25. rujna mogla se pogledati serija fotografija naslovljena Normandie koja, iako jasnijih linija i perspektive, nastavlja odražavati umjetnikovu preokupaciju slikarskim medijem. Radovi su vrlo atmosferični, a prikazuju samotne dijelove ovog za povijest umjetnosti i književnosti izuzetno važnog zemljopisnog područja, koje i danas inspirira umjetničko djelovanje. Pretapanje mora i neba, gubljenje linije horizonta i svođenje prisutnosti na sjenolike figure, promatračev fokus premještaju na sam doživljaj, omogućujući aktivnom oku da putuje, (pro)nalazi značenja i isprepliće značajke ovog mjesta, koja poznaje iz povijesnih pera i kistova, s vlastitim impresijama. Na što nam umjetnik skreće pažnju? S jedne su strane prizori morskih valova koji se valjaju na pješčanoj plaži ili već spomenuto spajanje neba i mora – veličina i snaga prirode koju gledatelj pripitomljuje samo pogledom, a s druge se susrećemo s fragmentima arhitektonskih objekata, stupovima i zaštitnim mrežama. Ljudi nema pa prizori ostaju u tišini.

Normandija je mjesto Proustova sjećanja, Flaubertove ljubavi, Zoline tragičnosti, tišine Marguerite Duras i surove ogoljenosti Annie Ernaux. To je mjesto impresionističkih slika zamrznutih zraka svjetlosti, odraza u vodi, povjetarca u travi, morskih gibanja, ljudskih pokreta, ali i velikih ratnih akcija. Ondje su snimali neki od najznačajnijih francuskih redatelja, čija ostvarenja danas gledamo kao filmske klasike. No ovaj je predio i u starijoj povijesti inspirirao umjetničko djelovanje pa ga danas možemo tumačiti gotovo kao mitsko mjesto, a istovremeno, prisjećajući se i iznova pregledavajući slike i druge oblike umjetničkog izraza nastale u normandijskim krajolicima, dobivamo dojam kao da promatrana mjesta poznajemo – upisana su u naša sjećanja kao nama bliska. Prema riječima kustosice Leile Topić, osoban pogled (a mogli bismo reći i dio autorova identiteta), vidljiv je u vraćanju pojedinim motivima iz čega se iščitava njegov intiman odnos i ljubav prema tom području. Pa ipak, ovi prizori djeluju sjetno. Hladne boje i široki kadrovi sugeriraju neku vrstu autorove zamišljenosti ili distance. I dok impresionistički slikari potezima i „titravošću“ površine hvataju vrijeme te omogućavaju gledatelju da i nakon toliko vremena osjeća kao da sudjeluje u trenutku stvaranja slike, fotografovi postupci uključuju jasnu viziju i odlučnost u trenutku „okidanja“. Meditativne prizore Žarka Vijatovića tumačimo kao trenutke doživljene kroz pogled jednog šetača dobro upoznatog s mjestima koja snima, a kompozicije kao posvetu normandijskom bogatom umjetničkom nasljeđu.

Ivana Završki

[1] http://www.msu.hr/dogadanja/atelijer-ko-34-ari–laboratorij-za-o-34-ivljavanje/94.html (pregledano 25. rujna 2023.)