Tišina izvora
Maja Flajsig piše o izložbi Killing, Arranging, Walking umjetnice Petre Mrše u Galeriji Spot (9. 9. – 27. 9. 2019.)
Švedski botaničar i zoolog Carl von Linné u sedamnaestom je stoljeću formalizirao binarnu nomenklaturu, moderni sistem imenovanja organizama prema njihovom rodu i atributu. Time je uspostavio temelj katalogizaciji vrsta, svojevrsni arhiv znanja koji je u neprestanoj mijeni. Nešto kasnije, antropolozi su počeli koristiti varijetete Linneovog pristupa kako bi katalogizirali i usustavili podatke. Podatke koje su skupljali u afričkim kolonijama o ondašnjim etničkim zajednicama koristivši se antropometrijskim metodama. Svrha tog postupka bila je kontrola. Što su kolonizatori bili bolje upoznati s “vrstom” svojih koloniziranih subjekata, lakše su mogli njima upravljati i gospodariti, te njima vladati. Iz iste je intencije proizašla i Linneova binarna nomenklatura. Čovjeku, samoprozvanom gospodaru prirode, na taj je način omogućeno efikasnije kontroliranje organizama koji za njega predstavljaju resurse. To je iznjedrilo ogroman kompendij znanja koji je višestruko unaprijedio čovjekov život, istodobno ga udaljavajući od primarnog izvora znanja – onoga koji se već nalazio u njemu.
Izložba fotografkinje Petre Mrše Killing, Arranging, Walking, otvorena 9. rujna u Galeriji Spot, daje nam izoštreni uvid u opoziciju binarnog pojmovnog para priroda-kultura i sustava znanja koji iz tih kategorija proizlaze. Naime, autorica tijekom svog boravka u pustom istarskom selu Kubertonu doživljava surovost iskonskog okoliša u kojemu se gradski čovjek osjeća strancem, invazivnim bićem. Prilagodba okolišu koja nije svojstvena svakodnevici u kojoj čovjek gospodari nad prirodom, već je ondje gost, temelj je na kojemu Mrša gradi svoje umjetničke radove. Prikupljanjam biljaka i kukaca autorica se suočava s “neprijateljskim” okolišem analizirajući pronađene vrste i smještanjem istih u katalogizirani fotografski arhiv, svojevrsni herbarij koji koristi kao medij svog umjetničkog istraživanja. Na taj način autorica se bavi stvaranjem reda unutar nereda prirode, aktivnosti koju ljudi njeguju već stoljećima, nemajući u vidu da je priroda ta koja se sama po sebi nalazi u savršenstvu reda i harmonije. Pronađene kukce i biljke fotografira izmještajući ih iz njihovog staništa i stavljajući ih u odnos s artificijelnim objektima, poput obojanog selotejpa ili žice, koji osim svoje estetske vrijednosti i utilitarnog svojstva nose simbol osvajanja prirode. Oni su time u skladu s ispisanim latinskim i hrvatskim nazivljem determiniranih organizama, lokacijom i načinom sakupljanja u maniri botaničke i entomološke metodologije rada koja pri sakupljanju znanja žrtvuje jedinke. Smrt je tako pojava intrinzična katalogizaciji i inventarizaciji znanja. Bela Hamvaš u svom eseju Psihologija branja cvijeća razlaže ideju ubojstva biljaka koja ipak nije vezana u znanstvene svrhe govoreći: “Posve je prirodno da čovjek ubere cvijet, isplete vijenac, stavi u zapučak ili na šešir. Zašto? Ne znam. U tako posve jednostavnoj činjenici da čovjek ubere cvijet ima najviše tajni. (…) I cvijet je živo biće i branje cvijeća je ubojstvo. Ali je dopušteno. Nitko ne odoli brati ljubice u travnju, na rubu šume. To je takav misterij pred kojim stojim nemoćan i gledam s čuđenjem i u nedoumici.” Čovjeku je, naime, takva vrst ubijanja postala toliko prirodna da o njoj gotovo da i ne razmišlja. Tek u doticaju s okolišem koji se prema čovjeku postavlja kao dominantan i prijeteći pokreće se sustav razmišljanja u kojemu se ustaljene paradigme počinju rastakati, u kojemu možemo preispitivati odnos koji je čovjek tijekom vremena izgradio s prirodom, spram prirode, te ideji o tome što nam je uistinu prirodno, a što smo kulturom stekli. U eseju Likovnost i čovjek kipar Ljubo de Karina piše: “Prestankom nomadskog načina života započinje sjedilačkog način življenja. Čovjek prestaje biti lovac koji slijedi životinje i postaje stočar koji ih uzgaja uza se, prestaje biti nomad koji skuplja plodove tamo gdje rastu, a postaje zemljoradnik koji primorava prirodu da rodi da tamo gdje se on nastanio. Čovjek pokušava postati gospodarom prirode, gospodarom planete Zemlje, gospodarom stvarnosti. Čovjek sebe izdvaja iz prirode, i time se javlja prvi dualizam. Razvija se svijest o onome što je izvan toga Ja. Mijenja se ljudski duh. Monističko shvaćanje koje je obilježavalo paleolitsko razdoblje zamjenjuje se dualističkim shvaćanjem. Tim je shvaćanjem čovjek odijeljen od prirode, a život od smrti.”
Tom se mijenom Petra Mrša bavi u svom video eseju It’s so calm, no one around preispitivajući kulturološke fenomene koje vezujemo uz koncepte prirode i prirodnog, istovremeno ponirući u istraživanje same sebe. Autorica istražuje okoliš hodanjem kroz nepreglednosti šuma, stječući znanja o biljnom i životinjskom svijetu vlastitim perceptivnim aparatom, naspram učenja iz već usustavljenih kompendija. Hodanjem kroz nepoznati okoliš naglašena su osjetila mirisa, dodira, sluha i vida, te je time i susret s životinjskim vrstama intenzivniji i opasniji. U video eseju kroz koji promatramo snimke šume kojom se Mrša kretala, te kulturološkim obrascima našeg doživljaja biljnog i životinjskog svijeta koji su joj jukstaponirani, titra značajna rečenica: “Encountering only someone’s pets and animals in the zoo doesn’t raise a body for understanding animals”. Razumijevanje tijelom tako označava poniranje u sustave znanja koje smo nekoć kao ljudi posjedovali, a kojima se dolaskom u prirodu vraćamo. Fenomenološki je to pristup doživljavanju svijeta koji filozof Maurice Merleau-Ponty opisuje kao vraćanje stvari onakvima kakve one jesu, istražujući svijet osjetilima, znanju koje prethodi, onome o kojemu znanje koje posjedujemo iz literature i arhiva govori. Međutim, znanje koje autorica stječe tijekom svog istraživanja je ono koje nije zapisano, nego je iskustveno, i njime Mrša dolazi do onog izvornog znanja koje se već nalazi u nama, čije njegove slojeve otkrivamo prolongiranim boravkom u prirodi. U tom procesu idilične ideje o životinjskom i biljnom svijetu se dekonstruiraju i njihova surovost postaje evidentna. Čovjek nije gospodarom prirode i ona se pred njim ne povlači. Osjećaji ugroze, neprijateljstva i antagonizma su obrat koji se događa suprotno kulturološkim prekoncepcijama o harmoniji suživota čovjeka u netaknutoj prirodi.
Potaknuta time, Mrša materijalizira taj antagonizam sakupljajući biljke i životinje te ih pokušava razumijeti iskustveno. Tako u sljedećem segmentu ona fotografije prikupljenih jedinki postavlja na lokacije gdje ih je pronašla, te fotografira novostvorenu situaciju. Autorica amplificira osjećaj artificijelnosti ljudskog kontakta i slojeva istraživanja kojima pokušava prodrijeti do izvora znanja i dubljeg razumijevanja odnosa čovjeka i prirode.
Potraga za izvorom znanja potraga je u središte sebe, u novo otkrivanje vlastitih osjetila i instinktivnih, intuitivnih reakcija na okolinu. Potraga za onim odakle smo potekli i što smo tijekom vremena, evolucijom izgubili, iz čega smo izrasli. Poput sjemenke, u kojoj se nalaze sve hranjive tvari, sve informacije o onome što će iz te biljke izrasti i kakve će ona plodove donijeti. Ona je esencija svih znanja bez kojih razvitak ne bi bio moguć. Francis Bacon je nekoć kazao: “Znatiželja je sjeme znanja”. Ta znatiželja, odlazak u nepoznato i preispitivanje granica vlastitog tijela i uma prepuštanje je izvornom. Izvornom od kojega smo potekli i kojemu ćemo se jednog dana neminovno vratiti.
Maja Flajsig
