Topografija nestale industrijske proizvodnje

Osvrt Sandre Križić Roban na izložbu Priče o budućnosti Davora Konjikušića, održanu u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku (17. – 31. 5. 2019.)

Priče o budućnosti Davora Konjikušića započinju velikom fotografijom u boji, prilijepljenom uza zid sisačke Galerije Striegl. Distopijski prizor neobičan je spoj nužnog i posljedice koja iz tog “nužnog” proizlazi, dijagonalno raspoređenih u okomitom izrezu fotografije. S donje lijeve strane namreškana površina tla prekrivena je tekućinom, a s gornje desne u prepoznatljivom koloritu su apstraktni, razliveni oblici koji nastaju kad nafta dođe u doticaj s vodom. Plavičasti, ljubičasti i plameni tonovi boje na prvi pogled ne daju naslutiti razinu onečišćenja koje nastaje u tom spoju.

Netko će reći da je dovoljna jedna kap nafte da se zagadi velika količina vode. No što je s pričom iza te kapi, o nizu postupaka koji su joj prethodili, kao i o onima koji su u nekom trenutku ukazivali na budućnost? Budućnosti, čija se uspješnost mjerila i količinom prerađene nafte, kapacitetom prerađivačke industrije, ili pak onom mjernom jedinicom čije sam ime zaboravila, ali mi se učinilo da označava pritisak neke težine na određenu površinu. Ili tako nekako. Znanje koje smo baštinili iz razdoblja poslijeratnog modernizma moglo se iskazati nekom jednadžbom. Danas tek “pikamo” po zaslonima prijenosnih telefona, pametnih, kažu, u kojima lako dolazimo do onog što je potrebno znati. A to već dugo vremena nema veze s radom. Krajnji desni kut spomenute fotografije gotovo je posve crn, te zbog njega prizor podsjeća na neki planet. Derivat nafte dojmljiva je, gibljiva površina, posve suprotna crnini u koju zaranja prizor.

Uz ovu fotografiju izložena je i jedna manja, uokviren prizor djeteta koje trči livadom odjeveno u ružičast kaputić. Os te manje fotografije naliježe na desni rub velike, pri čemu se postiže zanimljiv osjećaj ravnoteže. U pozadini manjeg prizora je par kuća, iza njih dimnjaci, rasvjeta i kranovi sisačke rafinerije. Nedaleko uvodne scene na stolu je model skulpture radnika koja je u stvarnom formatu postavljena uz ulaz u brodogradilište 3. maj. Plaketa Željezare Sisak kao i nekoliko dokumenata (čine ih dozvole za ulazak u tvornički kompleks, kao i pismo otkaza jednom radniku zbog toga što pet uzastopnih dana nije dolazio na posao) “sitnice” su koje uz snimljene prizore govore o pojedinim aspektima rada – okolnostima u kojima se odvijao (kontrola ulaska), kažnjavanju nerada (otkaz), nagrađivanju vrijednih radnika (plaketa). Što je od svega toga ostalo?

U knjizi koju je priredio za ovu izložbu i otisnuo u jednom primjerku, Konjikušić ocrtava topografiju nestale industrijske proizvodnje. Okrajci okoliša na koji su nekada radnici bili ponosni, kao i društvo u cjelini, danas su tek mjesta odlaganja nakupina materijala za koji više nismo sigurni hoće li ikome poslužiti. Suhi dokovi su prazni, brodogradilišta “više ne stanuju ovdje”, i tek poneka zalutala mačka, čekajući povratak onih koji su brinuli o njihovom preživljavanju, nastoji izazvati pozornost. Kadrovi u knjizi nerijetko su “prazni” – ukazuju na ljepotu i značaj industrijskih struktura poput onih koje su u neko drugo doba, širom svijeta, snimali Becherovi, bilježeći kontinuirani ritam vodotornjeva, platformi za izvlačenje rude, tankova za plin i sličnih postrojenja. No dok su se oni bavili “obiteljima motiva”, Konjikušić istražuje procese koji su imanentni tzv. tranzicijskim društvima, onima koji potiču deindustrijalizaciju kako bi na mjestima ugaslih tvornica prodavali usluge. Ili gradili trgovačke centre.

Posljedice tih odluka koje se sve učestalije događaju od početka devedesetih do danas radikalno utječu i na društvene promjene. Obespravljeni radnici svoju će situaciju ponekad iznijeti u javnost, redovito onda kad je već prekasno, a odluke donesene “negdje drugdje”. Stoga ne čudi Konjikušićeva odluka da prizore ostavi većinom praznima. Ljude koji su ih nekada ispunjavali u velikom broju ionako nitko više “ne doživljava”, oni su brojka koju je potrebno zbrinuti, prevaliti na leđa mirovinskih fondova ili smisliti neke nove, daleko nepovoljnije okolnosti koje su im “na raspolaganju”. Radnici više ni o čemu ne odlučuju, oni su žrtve neoliberalnog tržišta i globalizacije zbog koje je brodogradnja izmještena tamo gdje gotovo da ni ne postoji uvid u radne uvjete. Šije se i lupa u dalekim zemljama, gdje je velik broj obespravljenih koji će pristati na bilo što, samo da prežive.

Koju budućnost očekuju Konjikušićevi akteri? Tragovi njihova postojanja su rijetki. Pogoni su djelomično automatizirani, mnogi napušteni. Fotografije koje je netko zalijepio na zid jedne od radnih prostorija svjedoče o desetljećima promjena, i to ne samo jer je dio njih crno-bijel, a maleno drveno raspelo teško da se tamo nalazilo u vrijeme socijalizma. Sjećam se prizora iz tvornica u vrijeme socijalizma – bilo ih je moguće svakodnevno vidjeti u novinama, na televiziji, ili prilikom posjete Velesajmu kao krunskom dokazu o razvoju modernizacijskog sna. Ovi današnji prizori ne govore o komunikaciji, jer danas to rade službe; šalju se priopćenja ili izjave elektronskom poštom, sve se svelo “na žicu” kroz koju kolaju informacije. Govor tijela pojedinih od snimljenih likova to najbolje svjedoči: ne samo u fotografiji dječaka bez budućnosti dok sjedi na rubu kreveta, nego i u izgubljenom pogledu muškarca u nekoj kantini u kojoj više nitko ne objeduje. Stvarni društveni odnosi svedeni su na ona otežana ramena radnika u 3. maju, i to ne zbog stvarne težine radne odjeće nego nemogućnosti budućeg iskustva.

Sekula kaže da je umjetnost, poput govora, istodobno simbolička razmjena i materijalna praksa, uključuje produkciju kako značenja tako i fizičkog prisustva. Zato vjerojatno ta praznina u pogonima “boli”, a odupiru joj se još jedino mačke. One i nadalje “rade”, jedino što ljudi koji su o njima brinuli više nisu unutar kadra nego izvan. Tamo gdje ne postoji svjedočanstvo egzistencije i zajedništva. Ili možda ipak postoji, ako nikako drukčije a onda u pismu Darija Paura o mačkama. Svojedobno je Steinbeckova novela O miševima i ljudima poslužila kao polazište izložbenog viđenja suvremene umjetničke prakse sagledane u kontekstu toposa, utišanog ljudskog digniteta likova koji opstaju u svijetu nepravdi, zastrašujućih neodgovornih odluka, pojedinaca koji se uspijevaju održati zahvaljujući svojoj srdačnosti, jednostavnosti i sposobnosti da komuniciraju. Privatna sudbina i javni strah osobe koja se ne libi pozvati druge da se zajednički brinu o mačkama mnogima ne djeluje kao slika novog heroja. No što raditi u vrijeme nihilizma, dok ovisimo o svakodnevnim političkim sadomazohističkim reakcijama? U tom kontekstu gesta hranjenja je politički čin protivljenja institucijama i pojedincima koji su doveli do ovog stanja.

Sandra Križić Roban