Tragovi vremena – arhitektura slavonskih sela

Domagoj Burilović: Dorf

Galerija SC, Zagreb

17. – 31. 3. 2023.

Izložba naziva Dorf, prema njemačkom terminu za “selo”, fotografa Domagoja Burilovića, postavljena u zagrebačkoj Galeriji SC prikaz je, kako to autorica predgovora Sonja Leboš navodi, kompleksnih slojeva sadašnjosti, povijesti i budućnosti slavonskog prostora, bilježenog na području cijele istočne Slavonije. Kako iz predgovora dalje doznajemo, umjetnika, rođenog Vinkovčanina, već niz godina zanima arhitektura sela toga dijela Hrvatske, koju su stvorili etnički Nijemci, doseljavajući se ondje u doba Marije Terezije, zatim njezinog sina Josipa II., no i početkom Drugog svjetskog rata. Fotografsko bilježenje arhitekture kao svjedočanstva o životu stanovnika, koje danas, pak, odlazi u Njemačku u potragu za boljim životnim prilikama, Burilović potkrepljuje “obilatim proučavanjem stručne literature što mu omogućuje izvanredno prodoran objektivni, simultano hiper-realistički i nad-realni rakurs”.[1] Svojim društvenim angažmanom, umjetnik djeluje i na promatrača prenoseći na njega pitanje o budućnosti Slavonije.

Promatrajući sa samog ulaza u galerijski prostor izložene radove kako u miru i tišini, postavljeni s povećim međusobnim razmakom čekaju posjetiteljev znatiželjni pogled, odgovor na pitanje o trenutačnoj situaciji slavonskih sela nalazimo i u samom izložbenom postavu. Fotografije pravokutnog, položenog oblika, kolažirani su prikazi napuštenih slavonskih objekata, snimanih s iste točke gledišta i postavljenih na istu visinu u jasan, repetitivan niz. Na oronulim i poprilično devastiranim objektima još je vrlo uočljiva ornamentika tih gradnji, koja svjedoči o povijesnim razdobljima kada su bogatstvo i potencijal toga prostora bili dobro prepoznati. Na četiri fotografije prikazana su po tri objekta u derutnom stanju, postavljena jedan do drugoga, pri čemu na nekima od njih nailazimo na obavijest o prodaji s ostavljenim kontaktom za zainteresirane kupce. Također, u prostoru uočavamo dvije fotografije na kojima se nalazi tridesetak, odnosno četrdesetak objekata, koji nas, gledajući ih s udaljenosti, asociraju na vagone staroga vlaka kako odvozi život i ljude u neke druge predjele. Umjetnik ih je podijelio u dvije skupine: zabatni (agrarni) tip i uzdužni (obrtnički) tip, a tu je podjelu moguće slijediti i u postavu izložbe na dva nasuprotna zida Galerije. Prikazane građevine jednolično se nižu na zelenoj, travnatoj površini, a okružuje ih tmurno i teško sivo nebo doprinoseći atmosferičnosti prikaza. Pred kućama zapažamo ogoljela stabla, a ponekad iza njih proviruju razlistane grane ili žitna polja. Izblijedjele nijanse žućkasto-smeđe, crvene, plave ili zelene fasadne boje ovih građevina, zatim oštećenja kroz koja se naziru cigle od kojih su izgrađene, čija je uporaba označavala bolju kvalitetu građe – a kakve uočavamo na bijelo obojenim rustikalnim zidovima Galerije SC, čime posjetitelj dobiva dojam nastavka fotografiranog prostora – te mjestimice ili posve urušeni krovovi, svjedoče o tijeku vremena i postupnom nestajanju jednoga dijela hrvatske baštine. Na objektima uočavamo obilježja neoklasicističkog stila, karakterističnog za razdoblje u kojemu su podizani, poput, primjerice, korištenja cigle u dekorativne svrhe ili trokutnih zabata nad prozorskim otvorima, zatim dekoriranih zabata na agrarnom tipu gradnje, te pilastara prisutnima na gotovo svim primjerima. Pa ipak, unatoč tragovima propadanja, ovi objekti djeluju prijateljski, domaćinski gostoljubivo i lako možemo zamisliti život koji se u njima i oko njih nekada odvijao. Suživot je to čovjeka i prirode – prirode koja se na fotografijama tek nazire, možda kako bi upravo ljudski faktor bio u fokusu, bilo da je riječ o negativnom utjecaju koji se očituje u eksploataciji prirodnih resursa, ili upravo suprotno, prirodnoj ljudskoj potrebi za boravkom u zajednici iz koje proizlaze običaji kakve danas vrednujemo kao baštinsku raznolikost. Danas je to stran koncept s obzirom na način života u velikim gradovima, utrci s vremenom te kapitalom, no istovremeno priželjkivan u terminima godišnjih odmora posebice zbog romantiziranja ideje o boravku i životu na selu.

Usredotočujući se na same objekte, koji poput kazališnih kulisa čekaju da se pred njima odvije kakva scena, ostavljajući prostora tek za jednu deblju prugu trave u donjem dijelu i nešto više prostora za nebo u gornjem dijelu prizora, umjetnik postiže nadrealan dojam stvarnosti koja nam ipak istovremeno i vrlo jasnim znakovima govori o bogatoj prošlosti i upitnoj budućnosti. Na zidu nasuprot ulazu, nalazi se samo jedna fotografija kvadratnog oblika koja prikazuje jedini preostali zid nekog objekta urušenih vrhova. Na desnoj strani vidimo zatvorena drvena i dobro očuvana vrata, a na lijevoj strani, odijeljeni pilastrima dekoriranima različitim geometrijskim oblicima, nalaze se dva prozora u istoj razini nadvišeni polukružnim zabatima. Samostojeći zid koji kao da lebdi u prostoru – taj otvoren, a istovremeno vratima zatvoren prolaz – vodi nas prema pitanju koje postavlja Sonja Leboš: „Što ćemo s tom prelijepom baštinom vernakularne arhitekture koja nestaje pred umjetnikovim, a sada, zahvaljujući njemu, i našim očima?“.[2] No prije svega, zapitajmo se koliko uopće znamo o arhitektonskoj baštini slavonskih sela? Poznajemo li arhitekturu, povijest i tradiciju dijelova Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, odnosno sela kao što su Retkovci, Mirkovci, Babina Greda, Petrovci, Cerna ili, primjerice, Šiškovci, ili su, osim ako se ne bavimo tom problematikom, ti prostori i njihov značaj za nas već nestali? Prikazujući ostatke prelijepe arhitekture i povijesnih slojeva jednoga kraja, Domagoj Burilović uspješno skreće posjetiteljevu pažnju na neiskorištene potencijale ovoga danas marginaliziranog kraja.

Ivana Završki

 

 

[1] Sonja Leboš, „Dorf“ (predgovor izložbi), Domagoj Burilović: Dorf, Zagreb: Galerija SC, Studentski centar

[2] Isto.